HRVATSKO DEMOKRATSKO ROBOVLASNIŠTVO

HRVATSKO DEMOKRATSKO ROBOVLASNIŠTVO

(ili Kako da ne budem optimist kad mi je već danas bolje nego mi bude sutra)

U demokratskoj Hrvatskoj i sam Izet Fazlinović „ibretom bi se ibretio“: "Ma bolan jel̕ to Hrvatska il̕ su turski zemani?" Političari su svemočni, nedodirljivi, bogati, tašti, oholi. Iznad zakona, policije, sudstva, etičkih povjerenstava, božjih zapovijedi, GONG-a, Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, Sabora i saborskih istražnih povjerenstava, USKOK-a…

I za to su još dobro plaćeni. Dapače ne samo za vrijeme dok obnašaju neku svetu političku ili državnu dužnost nego i doživotno, u obliku povlaštene mirovine u visini većoj od 5 prosječnih mirovina običnog smrtnika.

I sve to u DEMOKRATSKOJ HRVATSKOJ a ne tamo nekoj monarhiji, emiratu, džamahiriji, sultanatu i sl.

Poštenja radi moramo priznati i svoj grijeh: nisu se oni izabrali sami. Mi smo ih izabrali. I to po svim demokratskim pravilima i standardima. I sad se čudom čudimo. K̕o Izet!

Čudimo se što neki moćnik može zamračiti milijarde kuna (ili eura – svejedno), drugi usmrtiti nekoliko ljudi, treći sjediti u Saboru sa pravomoćnim presudama, biti gradonačelnik sa pravomoćnom presudom za zloupotrebu (upravo tog, gradonačelničkog) položaja, postavljati sinove, braću i kumove za direktore, državne tajnike, upravitelje, ravnatelje, suce svih vrsta i nivoa sudova i drugih pravosudnih tijela, naručivati i koristiti basnoslovno skupe službene aute… I da mu nitko ne može "staviti soli na rep".

Ta besramna farsa od demokracije ide dotle da se za zaštitu pojedinih (poimenično znanih) moćnika donose posebni zakoni, kao što su, primjerice „Lex Perković", "Lex Komadina", Lex Agrokor (zapravo Lex Todorić) itd.

Da ne zaboravite opet ponavljam; sve to u demokratskoj Hrvatskoj.

U opisanim okolnostima, odnosno stvarnosti imamo li se razloga čuditi "Lex šerifu"?

Zapravo nemamo! On je vrlo logičan u uvjetima kada je u demokratskoj zemlji, po demokratskoj i zakonskoj proceduri, putem demokratskih institucija zapravo došlo do demokratskog političkog porobljavanja građana Hrvatske od strane nositelja političkih funkcija i funkcija vlasti na svim nivoima, od države do mjesnog odbora.

Opet podsjećam, mi građani smo te moćnike izabrali i dali im demokratski legitimitet.

Pa u čemu je onda "kvaka trideset i tri", pita se običan mali, zapravo politički porobljeni građanin.

I u drugim demokratskim zemljama stvari nisu idealne, međutim ovakve političke perverzije zlouporabe sustava nikome ne padaju na pamet; a ako se to ipak desi i u tragovima posljedice su trenutne i definitivne; grješnik odlazi s funkcije čim se u takvu nepodopštinu i posumnja. Nakon toga slijede "institucije koje (ALI STVARNO!!) odrade svoj posao".

I ne dao Bog da ne bude tako!

Demokratski osvješčeni i stvarno slobodni građani stvarno demokratskih zemalja spremni su demonstracijama u takvoj situaciji "srušiti državu".

Kod nas na ulicu ne izlaze ni kad prosjače zbog male mirovine, ni kad im tvornice i radna mjesta "zamrače" tajkuni, pa čak i stečajni upravitelji i suci, kada im zbog telefonskog računa od par kuna uzmu stan ili kuću, kada nije tajna da je posao na teret pojedinog budžeta netko dobio po političkoj ili rodbinskoj liniji, kada se poslovi na teret budžeta izvode po višestruko višim cijenama od stvarnih, kada otkaz dobiju jer nisu politički podobni itd. itd.

Kod nas se za početak pokretanja mehanizama političke ali i pravne odgovornosti moćnika čeka pravomoćna presuda koja će u najboljem slučaju biti donijeta kad svi zaborave da se uopće nešto desilo, a u najgorem slučaju kada moćnik barem "zbriše" u inozemstvo ili se preseli na drugi svijet.

Zašto se onda u drugim demokratskim zemljama građani usude dići glas, a u Hrvatskoj ne?

ODGOVOR JE U MATERIJALNOJ SIGURNOSTI GRAĐANA.

U razvijenoj demokratskoj zemlji nikome neće ni pasti na pamet da npr. dade otkaz ili prestane poslovati s građaninom koji je iskoristio svoje demokratsko pravo na kritiku ili prosvjed. Ako bi se to, nekom bolesnom igrom slučaja i desilo, otpušteni radnik – prosvjednik će sutra naći drugi posao, ni on ni obitelj mu neće biti egzistencijalno ugrožena. UKRATKO, ON JE STVARNO SLOBODAN ČOVJEK SA STVARNIM PRAVOM ODLUČIVANJA O DRUŠTVU I DRŽAVI U KOJOJ ŽIVI. To je stvarna demokracija!!

Zamislimo sada jednog Naceka u Lijepoj Našoj koji na transparentu napiše nekom našem ministru ili drugom moćniku da je, u najmanju ruku nesposoban ili da je neki njegov postupak neprimjeren. Stvari bi dalje tekle otprilike ovim slijedom:

1. MUP bi ispitao da li su Nacek (i njegovi eventualni "surevolucionari") prijavili javno okupljanje, da li su dobili odobrenje, jesu li osigurali redare, jesu li bili preglasni pa skup više nije mirno okupljanje, jesu li prekršili prometne propise, jesu li na propisanoj udaljenosti od nedodriljivih…

2. Politički žbiri i špicli bi. prema političkoj pripadnosti "napadnutog" moćnika, Naceka automatski strpali u suprotni politički tabor, ispitali gdje radi, tko su mu sve članovi obitelji, gdje su oni zaposleni, s kim posluje on, njegov član obitelji ili poslodavac, da li ima uredno registriran auto, kotao za pečenje rakije, traktor, da li je na vrijeme platio porez, komunalnu naknadu, legalizirao kuću ili kokošinjac…

3. Nakon temeljito i pedantno ovako sređenog i detaljno kompletiranog, obiteljskog i poslovnog dosjea "puntara" Naceka uslijedile bi mjere usmjerene na njegov otkaz preko pritiska na njegovog poslodavca kojeg bi slučajno posjetile dvije-tri inspekcije, jasno bi mu bilo stavljeno do znanja da ne računa na poslove s javnim sektorom, porezna uprava bi mu "točno prema planu rada" provjerila pravovremenost i točnost uplate PDV-a i drugih poreza, provjerena bi mu bila ažurnost u plaćanju članarine Komori, za već odrađene poslove javnom sektoru slučajno bi mu platili sa zakašnjenjem od 3-4 godine, izvozne, građevinske i ine dozvole mogao bi zaboraviti…

Isto bi se odnosilo i na poslodavce Nacekovih članova obitelji, prijatelja, poznanika…

4. Sam Nacek bi si novi posao mogao naći u Irskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Italiji, Austriji, a najnormalnije je da to vrijedi i za njegovu obitelj (a kad bi bilo moguće i za kućne ljubimce).

Osim toga i Naceka bi posjetila građevinska inspekcija, poljoprivredna inspekcija, carinski nadzor za kotao za pečenje rakije, slučajno bi ga svaki drugi dan zaustavila prometna policija, a svakako bi ga posjetio i komunalni redar "lokalnog šerifa" (pardon; načelnika) za nepokošenu gredicu u vrtu.

Nitko ne može reći da su Hrvati ipak tak bedasti da ne bi shvatili ovako suptilne i slučajne poruke.

Stvari su još i gore. Nije Nacek moral ni javno demonstrirati da izazove uzvratni udarac demokratske imperije. Dovoljno je da se na predizbornoj telefonskoj anketi, za koju je naivno vjerovao da je anonimna i da ju provodi tamo neki diskretni i profesionalni institut (a za pravo su to bili lokalni stranački doušnici lokalnog šerifa) izjasni protiv budućih izbornih pobjednika pa će snositi sve prije opisane posljedice.

Pametnome dosta. Kofer u ruke i pravac Irska, Njemačka…

U Hrvatskoj će i nadalje vladati kasta lokalnih i državnih šerifa, dok se Hrvati ne isele.

I kak̕ da onda ne bum optimist?