HRVATSKO
DEMOKRATSKO ROBOVLASNIŠTVO
(ili
Kako da ne budem optimist kad mi je već danas bolje nego mi bude
sutra)
U demokratskoj Hrvatskoj i sam Izet Fazlinović „ibretom bi se ibretio“: "Ma bolan jel̕ to Hrvatska il̕ su turski zemani?" Političari su svemočni, nedodirljivi, bogati, tašti, oholi. Iznad zakona, policije, sudstva, etičkih povjerenstava, božjih zapovijedi, GONG-a, Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, Sabora i saborskih istražnih povjerenstava, USKOK-a…
I
za to su još dobro plaćeni. Dapače ne samo za vrijeme dok obnašaju
neku svetu političku ili državnu dužnost nego i doživotno, u
obliku povlaštene mirovine u visini većoj od 5 prosječnih mirovina
običnog smrtnika.
I
sve to u DEMOKRATSKOJ HRVATSKOJ a ne tamo nekoj monarhiji, emiratu,
džamahiriji, sultanatu i sl.
Poštenja
radi moramo priznati i svoj grijeh: nisu se oni izabrali sami. Mi smo
ih izabrali. I to po svim demokratskim pravilima i standardima. I sad
se čudom čudimo. K̕o Izet!
Čudimo
se što neki moćnik može zamračiti milijarde kuna (ili eura –
svejedno), drugi usmrtiti nekoliko ljudi, treći sjediti u Saboru sa
pravomoćnim presudama, biti gradonačelnik sa pravomoćnom presudom
za zloupotrebu (upravo tog, gradonačelničkog) položaja,
postavljati sinove, braću i kumove za direktore, državne tajnike,
upravitelje, ravnatelje, suce svih vrsta i nivoa sudova i drugih
pravosudnih tijela, naručivati i koristiti basnoslovno skupe
službene aute… I da mu nitko ne može "staviti soli na rep".
Ta
besramna farsa od demokracije ide dotle da se za zaštitu pojedinih
(poimenično znanih) moćnika donose posebni zakoni, kao što su,
primjerice „Lex Perković", "Lex Komadina", Lex
Agrokor (zapravo Lex Todorić) itd.
Da
ne zaboravite opet ponavljam; sve to u demokratskoj Hrvatskoj.
U
opisanim okolnostima, odnosno stvarnosti imamo li se razloga čuditi
"Lex šerifu"?
Zapravo
nemamo! On je vrlo logičan u uvjetima kada je u demokratskoj zemlji,
po demokratskoj i zakonskoj proceduri, putem demokratskih institucija
zapravo došlo do demokratskog političkog porobljavanja građana
Hrvatske od strane nositelja političkih funkcija i funkcija vlasti
na svim nivoima, od države do mjesnog odbora.
Opet
podsjećam, mi građani smo te moćnike izabrali i dali im
demokratski legitimitet.
Pa
u čemu je onda "kvaka trideset i tri", pita se običan
mali, zapravo politički porobljeni građanin.
I
u drugim demokratskim zemljama stvari nisu idealne, međutim ovakve
političke perverzije zlouporabe sustava nikome ne padaju na pamet; a
ako se to ipak desi i u tragovima posljedice su trenutne i
definitivne; grješnik odlazi s funkcije čim se u takvu nepodopštinu
i posumnja. Nakon toga slijede "institucije koje (ALI STVARNO!!)
odrade svoj posao".
I
ne dao Bog da ne bude tako!
Demokratski
osvješčeni i stvarno slobodni građani stvarno demokratskih zemalja
spremni su demonstracijama u takvoj situaciji "srušiti državu".
Kod
nas na ulicu ne izlaze ni kad prosjače zbog male mirovine, ni kad im
tvornice i radna mjesta "zamrače" tajkuni, pa čak i
stečajni upravitelji i suci, kada im zbog telefonskog računa od par
kuna uzmu stan ili kuću, kada nije tajna da je posao na teret
pojedinog budžeta netko dobio po političkoj ili rodbinskoj liniji,
kada se poslovi na teret budžeta izvode po višestruko višim
cijenama od stvarnih, kada otkaz dobiju jer nisu politički podobni
itd. itd.
Kod
nas se za početak pokretanja mehanizama političke ali i pravne
odgovornosti moćnika čeka pravomoćna presuda koja će u najboljem
slučaju biti donijeta kad svi zaborave da se uopće nešto desilo, a
u najgorem slučaju kada moćnik barem "zbriše" u
inozemstvo ili se preseli na drugi svijet.
Zašto
se onda u drugim demokratskim zemljama građani usude dići glas, a u
Hrvatskoj ne?
ODGOVOR
JE U MATERIJALNOJ SIGURNOSTI GRAĐANA.
U
razvijenoj demokratskoj zemlji nikome neće ni pasti na pamet da npr.
dade otkaz ili prestane poslovati s građaninom koji je iskoristio
svoje demokratsko pravo na kritiku ili prosvjed. Ako bi se to, nekom
bolesnom igrom slučaja i desilo, otpušteni radnik – prosvjednik
će sutra naći drugi posao, ni on ni obitelj mu neće biti
egzistencijalno ugrožena. UKRATKO, ON JE STVARNO SLOBODAN ČOVJEK SA
STVARNIM PRAVOM ODLUČIVANJA O DRUŠTVU I DRŽAVI U KOJOJ ŽIVI. To
je stvarna demokracija!!
Zamislimo
sada jednog Naceka u Lijepoj Našoj koji na transparentu napiše
nekom našem ministru ili drugom moćniku da je, u najmanju ruku
nesposoban ili da je neki njegov postupak neprimjeren. Stvari bi
dalje tekle otprilike ovim slijedom:
1.
MUP bi ispitao da li su Nacek (i njegovi eventualni
"surevolucionari") prijavili javno okupljanje, da li su
dobili odobrenje, jesu li osigurali redare, jesu li bili preglasni pa
skup više nije mirno okupljanje, jesu li prekršili prometne
propise, jesu li na propisanoj udaljenosti od nedodriljivih…
2.
Politički žbiri i špicli bi. prema političkoj pripadnosti
"napadnutog" moćnika, Naceka automatski strpali u suprotni
politički tabor, ispitali gdje radi, tko su mu sve članovi
obitelji, gdje su oni zaposleni, s kim posluje on, njegov član
obitelji ili poslodavac, da li ima uredno registriran auto, kotao za
pečenje rakije, traktor, da li je na vrijeme platio porez, komunalnu
naknadu, legalizirao kuću ili kokošinjac…
3.
Nakon temeljito i pedantno ovako sređenog i detaljno kompletiranog,
obiteljskog i poslovnog dosjea "puntara" Naceka uslijedile
bi mjere usmjerene na njegov otkaz preko pritiska na njegovog
poslodavca kojeg bi slučajno posjetile dvije-tri inspekcije, jasno
bi mu bilo stavljeno do znanja da ne računa na poslove s javnim
sektorom, porezna uprava bi mu "točno prema planu rada"
provjerila pravovremenost i točnost uplate PDV-a i drugih poreza,
provjerena bi mu bila ažurnost u plaćanju članarine Komori, za
već odrađene poslove javnom sektoru slučajno bi mu platili sa
zakašnjenjem od 3-4 godine, izvozne, građevinske i ine dozvole
mogao bi zaboraviti…
Isto
bi se odnosilo i na poslodavce Nacekovih članova obitelji,
prijatelja, poznanika…
4.
Sam Nacek bi si novi posao mogao naći u Irskoj, Švedskoj,
Njemačkoj, Italiji, Austriji, a najnormalnije je da to vrijedi i za
njegovu obitelj (a kad bi bilo moguće i za kućne ljubimce).
Osim
toga i Naceka bi posjetila građevinska inspekcija, poljoprivredna
inspekcija, carinski nadzor za kotao za pečenje rakije, slučajno bi
ga svaki drugi dan zaustavila prometna policija, a svakako bi ga
posjetio i komunalni redar "lokalnog šerifa" (pardon;
načelnika) za nepokošenu gredicu u vrtu.
Nitko
ne može reći da su Hrvati ipak tak bedasti da ne bi shvatili ovako
suptilne i slučajne poruke.
Stvari
su još i gore. Nije Nacek moral ni javno demonstrirati da izazove
uzvratni udarac demokratske imperije. Dovoljno je da se na
predizbornoj telefonskoj anketi, za koju je naivno vjerovao da je
anonimna i da ju provodi tamo neki diskretni i profesionalni institut
(a za pravo su to bili lokalni stranački doušnici lokalnog šerifa)
izjasni protiv budućih izbornih pobjednika pa će snositi sve prije
opisane posljedice.
Pametnome
dosta. Kofer u ruke i pravac Irska, Njemačka…
U
Hrvatskoj će i nadalje vladati kasta lokalnih i državnih šerifa,
dok se Hrvati ne isele.
I
kak̕ da onda ne bum optimist?
HALIČKI FEFERON (1.)
Baš sam prema svetlu zdigel kupicu portogisca i užival v rubinima kaj su se med kapljicama
skrivali i mislil si kak je život ipak
lepi…
Vrata mojega "zagorskoga laboratorija" najenput su
se s treskom otprla i nestalo je sve čarolije i užitka.
Bahnul je moj pajdaš Vatroslav (kaj ga Nacek zovemo) i sev
zadihan s vrat zapital: "Kaj je to, praf
za praf, općina?"
"Jezuš i Kristuš Nacek, pak si se zadihal kaj da si ral goric
zregolal!", probal sem ga primiriti. "Nacek
pogleč rajši ovaj Raj vu kupici, a ne kaj se z općinom bakčeš."
Nacek se složil bar v delu koje se dotikavalo kupice. Zgrabil ju
je i spraznil na dušak, zbrisal bradu z rukavom, ali se vrnul na staru temu: "Ipak ti meni reći kaj je to ta nekakva općina?"
"Dobro, dobro Nacek, bum ti probal to jednostavno prikazati,
kak buš najleže razmel: Općina to ti je jeno zajedničko imanje svih građanof.
To ti je zajednička kasa, bumo rekli naš skupni buđelar. Viš nadale. Z obzirom da je to skupno bumo rekli zajedničko,
s tim se nekak mora upravlati. Ni moguće da se sakoga od nas za saku sitnicu
pita, pak onda mi si skupa zbiramo ljude koji buju to v naše ime vodili i
raspolagali. To su ti onda načelnik i većniki."
"To ve razmem!", otpovrnul je Nacek i porinul mi v ruke praznu
kupičku.
Napunil sam Naceku znova, ali niti nase nisam pozabil, pak
smo se Nacek i ja kucnuli, zdravle si poželeli i božjom kaplicom dušu
počastili.
Tek dok sem znova kupice potočil, sem Naceku nadale razlagal:
"Nacek, gleč. Od tvoje i moje plaće i penzije država odreže
poreze pak ih delom pretoči vu općinsku kasu. Takaj plačaš i komunalnu naknadu,
pak komunalnoga doprinosa, pak grobnu naknadu, pak…"
"Stani, već i od nabrajanja me glava boli!", zakričal je Nacek.
"Točno! Saki mesec prevraćam te uplatnice i molim molitvu od koje me ni si sveti
ne opereju. Točno. Sad razmem. To su ti onda naši skupni penezi vu općinskom
buđetu s kojima onda naši općinari raspolažeju."
"Vidiš Nacek da ni tak kompliciramo kak zgledi na prvi pogled!",
dodal sem veselo, pak smo se Nacek i ja znova kucnuli.
Naceka je prekinul Štefina, koji se z vrat pofalil:
"Dečki, narežite luka i kruha! Donesel sem domaće kobasice i
čvarke, pak si bumo malo prigrizli i založili"
"Bok, Štefina, Samo Nebo te poslalo jer bi inače Naceku celi
komunalni sistem moral razlagati."
"Praf veliš!", složil se i Nacek. "Imamo ve ozbilnešega i
pametnešega posla. O politiki bumo posle. Ali ipak ako je to naše, ta općina,
kak onda…"
S TUĐIM PO KOPRIVJU…
(S oproštenjem!)
(10.09.2016.)
(10.09.2016.)
Nikaj nije lepšega niti
veselešega…neg rana jesen v Zagorju.
Sunce
grije a ne peče, klopotec klafra svoj ritam, črn-bel gudi iz zlatnih trsof, bistrice se plaviju
kak nebo nad glavom, a vinčeko v peharcu niti treba hladiti niti greti. Taman!
Skotural
sem prazne lagve na sunce, pomalem ih pral i zamakal, ščipal šnitu kuruznoga
krujeka i falačeke prgice, popeval skup z Robićem na lokalni radioštaciji i
nabijal obroče na brenčicu…
- Tu si! Bogu fala, sem te našel!
– bahnul je moj pajdaš Vatroslav (kaj ga Nacek zovemo) tak da je moj kladivec –
logično i neizostavno-završil na mom palcu a ne obroču.
- Jezuš i Kristuš, Nacek –
profuflal sam prek bolečeg palca kojeg sam refleksno v zube porinul. Pa kaj se
pripetilo? Vidiš kakvu si mi povredu na radu priskrbel? Evo i krvi ima.
- Prema ovome to ni niš…
- Je, zate to ni niš, gda je
palec moj, a ne tvoj.
No
dobro, kaj je opet, samo si mi to malo zadovoljstva pokvaril; popustil sam
polevajući palec z drožđenkom radi dezinfekcije.
- Rekel sem ti! Rekel sem ti
prošli put!; naša načelnica Selfi zadužuje općinu za više od deset milijonof!
- Sedni Nacek, bumo si srknuli
gemišteke pak se buš rashladil.
Natočil
sam Naceku i sebi, ali nisem stigel nazdraviti. Nacek je pozabil na kupicu,
raskrlehal se tak da je pol gemišta završilo po škornjami.
- Općinu nazaj v duge spravljamo!
I to zakaj?
- Za kaj, Nacek, za kaj?
Nacek
je srknul ono malo gemišta kaj je v kupici ostalo i zaškrgutal;
- Nisem ja pital za kaj, bumo rekli, za koju svrhu, neg
sam pital zakaj – zbog čega, iz
kojega razloga. To mene muči!
Naime
kaj. Z duga bu se delal lepi veliki dječji vrtić. Veliju da dosadašnje dve
zgrade nisu dost pak treba vekšega delati. Ak je tak, to je vredu.
- Ali Nacek, kaj onda ni v redu?
– zapital sam i znova napunil kupice.
- Ono drugo pajdaš, ono drugo kaj
sem rekel: Zakaj, iz kojeg razloga se mi v duge mečemo? Zakaj druge ne gledimo?
Drugi to pametneše delaju; dodal je Nacek gotovo filozofski i strusil kupicu do
dna.
Požuril
sem se za njim i eksnul i ja svoj gemištek pak ponovil rundu.
- A kak to Nacek, kak to drugi
delaju?
Nacek
je posegel za falačekom kuruznoga kruha, dodal tome šniticu špeka i grudu sira,
se to zagrizel i još s punim zubima požuril:
- Upraf ve je bilo na radiju. Otprta je nekakva evropska mera, nekakvi
"sedem četiri" su spominjali, vu kojoj je važno samo to da ti moraš
osigurati parcelu i projekte, a peneze dobiš z Evrope.
A mi parcele i nacrte imamo.
- Nekaj ipak ne štima Nacek. Pak
naša Selfi to zasigurno zna. Pak je ona rekla da je naš dječji vrtić preskupi i
da bi za njega mogli dobiti tek dve trećine penez.
- Kaj god. To je bilo prije! Po
ovi novi meri moreš dobiti celu sumu. Uostalom neke općine z naše Prigorske
županije su se već kandidirale i svoje vrtiće buju delale iz tih, evropskih,
penez.
- Nacek, pa kaj to znači da bu
se, praf za praf, v naši i susedni općini vrtić delal v isto vreme, s tim da bu
ga naša općina naš vrtić delala na dug a ova druga svoj s tuđimi penezi?
- Upraf to ti povedam! Praf to me
srdi, to me ždere. Mi bumo z ovrhama zadnju kunu scedilli od svojega žitelja, a
susedne općine buju prišparane peneze svojim građanima vrnule kroz menjšu
komunalnu naknadu, menjše sufinanciranje čuvanja dece vu vrtiću, vekše naknade
za porodilje, bolše ceste, vekše peneze za udruge, pomoći betežnima, socijalu i
tak dale. Mi bumo svoje sumještane sprešali da bi vrnuli kredit koji nam opće
ni trebal.
- Čekaj Nacek, a kaj ak se zapraf
ni moglo z evropskih penez tak veliki vrtić graditi, kaj bi značilo delati
premaloga pa makar i s tuđi penezi?
- Već sam ti rekel: to je bilo
prije! Ve se more delati bilo kakvi, bumo rekli, javni objekt bez toga
"vrednosnoga plafona".
Osim toga, pak mi imamo već dve
zgrade vrtića, pak ak se ni moglo najenput za celoga novoga peneze s Evrope
zvleči, smo ga mogli delati po delima, etapama – kako već građevinari veliju!
- Ve mi ni ništ jasno. Pa zakaj
smo mi onda općinu v dug metali?
Nacek
je žalosno pogledal praznu kupicu, zaškilil na jedno oko i zagonetno zdeklamiral:
- Dugo sam ti ja to gruntal,
pajdaš, dugo.
- Dobro Nacek naj filozofirati,
naj me v neznanju i napetosti držati – prosil sem Naceka i natočil novi
peharec.
- Pogleč pajdaš. Meni ti jedna
ili, praf za praf, dve ideje na pamet dohajaju. Viš, prva je da se načelnici
žuri kaj bi novi vrtić bil do drugog proleća gotov i to taman pred izbore. Znaš
ono, otvorenje, vrpce, govori, visoki gosti, puno ljudi i puno slikanja.
Zmišleno za našu Selfi…
- Nacek rekel si da ti i nekakvi
drugi razlog na pamet dohaja. O tome nisi rekel ništ.
- Znaš, to ti zapraf ne vupam ni
pomisliti, a kamoli na glas reći.
- Nacek, ovak bumo se dogovorili.
Novoga gemišta nem ti natočil prije nek mi to ipak razložiš.
- Gle ovak, moj pajdaš! Da ti bi
se taj vrtić ili nekaj podobnoga iz evropskih penez delal, se ti je to pod
velikim povećalom. Nema tu onda
podobnoga izvođača, skrito objavljenoga natječaja, naknadnih i nepredviđenih
radova v ugovoru… Nema pogajanja!
Se
to vodiju i nadzireju evropski činovniki. Ponavlam, nema tu nikakvoga
pogajanja, kak dok to delaš mimo njih, bi rekli vu vlastitoj režiji.
Ostal
sem zabezeknuti, zatečen, bez reči i čez šum vu vuhima sam jedva razmel Naceka
koji je odhajal:
- Zvadi tog svog palca vun iz
peharca. Ja znam da ti paše da ga v gemištu namačeš i hladiš, kaj ti je noket lepo počrnel. Ali
ipak ni ti to higijenski…
ZAROTERANA OPĆINA
I ONDA NEŠ PIL…
PRED NAMA JE MRAČNA PROŠLOST
(iliti "Kazanje Meseca v
mlaki")
(06.09.2016.)
- Dragi moj Nacek. Čira buš
dobil! Srce bu te strefilo! Naj tak hrčati, ni se tak črno! Još je Sunce nad
nami i dragi Božek nas na svetu drži.
- Nebrem dragi moj pajdaš. Nebrem
i Bok! Ždere me kaj z nas takve norce i bedake delaju.
Nacek je z (pre)velikim nožom
gulil glavicu luka tak besno da sam se plašil za njegove prste. Zato sam probal
se na šalu obrnuti; - Nacek, to te luk za oči ščiple pak si srdit!
Nacek se ni dal.
- Znam da ni lepo niti se šika
pajdašiju vu klet pozvati pak onda jambrati i kleti, ali nebrem si pomoći. Da
bar nisam čital novine. Makar, ni to ne bi pomoglo kajti se te iste vesti
vrtiju i na mojoj najdražoj lokalnoj radioštaciji. Pazi, i to iznenada! Taman se
zaneseš vu svoju najlepšu popevku, kad ti ju oni sred kitice prekineju kaj da
je se mužikaše najenput strefila kap skup s pevačom.
I onda počneju vesti…
- Dobro Nacek, tak si se vu svoje
jambranje zanesel da si pozabil potočiti kupice. Već sem pregrizel falaček
špeka i kruha, ali nebrem pogatati. Daj da si malo potiramo. Jesmo, potirali
smo si već z dve-tri kupice i taman sam se ponadal da bu se Nacek razvedril,
kad on opet zaškrguče:
- Prokleti kompjuteri, sema buju
nam pamet zeli. Više nigdo sveta pred sobom ne gledi, a od glave koristi samo
oči i vuha, pamet nigdo. Si su porinuli glave vu kompjuter i svet glediju v
ekrani, nigdo više čez obloček. Nigdo se više s pajdašima i susedima ne
spomina.
Kompjuter nas fila s
informacijama do te mere da prije doznaš da se susedu prek plota otelila krava
prek toga facebuka neg da ti to mejaš sam veli.
- Čekaj Nacek, pa kaj je tu loše.
Ovo je informatičko doba. Na priliku, ti sad vu istoj sekundi doznaš kaj se
dogaja na priliku vu Japanu ili Ameriki.
- Se bi to bilo lepo gda bi mi
onda te informacije "predelali" svojim mozgom.
Kompjuter nas ne fila samo z informacijama
već nam servira i gotove zaključke. Mi samo to zoblemo i verujemo.
Mozak bu nam zahiril.
- Nacek, posle kobasic, špeka,
sira i politrenke dobrih gemištof ne šika se baš filozofiju tirati. Kam si ti
zapraf ciljal?
- Nema tu filozofije. Srdi me gda
delaju od nas bedake. I to još za naše peneze! Pogleč, naša načelnica Selfi se
fali kak je od države zvlekla peneze za općinu. I to celi milijon! S tim penezima
se bu zgradil rotor vu poduzetnički zoni.
- Dobro Nacek, kaj tu ne valja?
Si zadnji put jambral kak naša
općina nikakve peneze ni z države ni z Evrope ne dovlači. Ve bu dovlekla a ti
se opet peniš!
Nacek je zbrisal bradu s rukavom,
srknul gemišta, žalosno me pogledal i nastavil:
- Pogleč, to ti je ona istina z
kompjutera. Općina bu dobila milijon. Vrag je v tomu kaj rotor košta dva
milijona, a taj drugi milijon treba dati općina.
Ali to ni ono najvažnejše.
Najgorše je to kaj taj rotor, kak
i on već zgrađen v zoni ne treba nam, građanima općine. On rešavle probleme
državne i županijske ceste pak bi ga onda država i županija trebala platiti!
To ti je ta kompjuterska istina,
istina vu špiglu. Načelnica se fali da bumo milijon dobili a zbilja je čistam
napak: mi bumo, praf za praf, z milijonom iz naše općinske kase financirali
županiju i državu.
- Čekaj Nacek! Ali ta zona je
ipak naša, općinska…
Nacek je eksplodiral:
- Prestani, nebrem te više
poslušati! Prestani, bumo se grdo posvadili! I ti preveć glediš v kompjuter. Pa
kak ne vidiš da se radi o pokazivanju Meseca v mlaki. Vu našoj zoni već su
napravlena tri rotora, a ovo je četrti, a deset let nismo prodali ni jednu
jedinu parcelu. Nismo dobili ni lipe za parcele v zoni a trećina površine zone
je pod cestama i rotorima. Sega toga je samo jeden cilj. Selfi mora dobiti izbore.
Pak ti znaš da ona nema ni jenoga dana
radnoga staža osim vu općini i njezinim firmama de ju je Stranka zaposlila. Ak
zgubi izbore bu se pasla!
- Pak ne bu baš tak. Pak ima ona
nekakvu školu, fakultet.
- I tu je fulala! Kak čujem si je
prek Stranke zrihtala nekakvu diplomu, ali za struku koja nikome ne treba. Zato
bu celu općinu zarotirala v rotore. A samo da pogleda čez oblok, a ne vu ekran,
bi vidla da druge općine brineju za svoje građane, da im pomažeju prebroditi
krizu, da šparaju općinske peneze i vlažeju jih samo de je građanima
najnužnejše i najkorisneše. Kaj bu naša Selfi pomagala starima i betežnima. Oni
na sliki ne privlačiju poglede kak slikanje z državnim i inim dužnosnikima koji
se dojdu slikat za otvorenje i rezanje vrpce…
- Nacek, malo prije si me zamalo
stiral. Ve ti moram reči; ak mi odmah ne natočiš, otišel bum i sam!
I ONDA NEŠ PIL…
(19.08.2016.)
- Kupice vu zrak preštimana
pajdašija! Bok poživi našega slavljenika još sto let! Živeli!
- Nacek, Nacek! Čestitka ti je na
mestu, ali z željami si ipak pretiral. Još sto je preveć.
- No dobro, mi ti želimo sto a ti
odsluži koliko moreš.
- Lepo nam je, dobro nam je i
praf nam budi. Nego Miška; sem čul da si prošli tjedan bil na proslavi Dana
naše Općine.
- Je, bil sam na svečani
sjednici.
- I? Kak je bilo?
- Dobro, otpuhnul je Miška i
dokusuril gemišteka.
- Miška, pa kaj se daš nagovarjati
pa kaj ti moramo saku reč s tebe pukati. Reći nam nekaj detaljof.
- Lepo je bilo, dobro jelo, dobro
pilo, mužika…
- Ja sam pak čul drugače,
nadovezal je Nacek. Čul sam da je bilo standardno, a to znači: trećina
gostof je onih kojima se naša načelnica
uvlači, trećina onih koji se uvlačiju njoj i trećina onih koje moraš pozvat po
običaju, odnosno protokolu, kaj bi rekli: koje nebreš zbeči.
- Ni bilo baš tak. Je tu bil i
minister, saborski zastupniki, načelniki…
- Je Miška bili su tu da bi se
pokazali za predstojeće izbore. Za Sabor. A drugo leto su i lokalni izbori.
Treba se biračima pokazati, pofaliti se z rezultatima , obečati…
Nego, reči Miška kak je bila naša
Selfi namreči načelnica. Se slikala? S čim se pofalila, kaj je obečala?
- Samo malo pajdašija. Znate kak
se veli "Ftiček je puno popeval pak je pozabil piti – i krepal." Zato, živeli!
Potlam runde gemištekov Miškec je
štel zrecitirati još jenu zdravicu ali ga je Nacek prekinul: Pripovedaj Miška, s čim se pofalila naša
Selfi?
- Nacek se si to već mogel
pročitati u našem općinskom listu, potenko i v miru.
- Je Miška, sem čital.
Ima tu puno toga, od zamjene
glaža na obloku mrtvačnice, farbanja oglasne ploče, čišćenja rafunka na
Zadružnom domu, zamjene žarulje na stupu pred Vatrogasnim domom, šodranja steze
prema bankomatu, postavljanja kućnog broja na zgradu Općine…
Prekinuli smo Naceka jer se tak
raskrlehal da Jura s odojkom na kolcu ni mogel niti blizu stolu.
Nakon kaj smo odojka rasčehali,
zamastili brade i ruke do laktof, došlo je vreme za zdravicu. Praf za praf,
jedno tri ili četiri. U, a i pasale su. Još kak!
Ali…
Nacek se ni dal.
- Je, je. Čital sam i da je vu
prošlem letu Općina Donje Klatno bogateša za i za dva stupa za rasvetu,
službeni auto za načelnicu, dve stalaže za općinsku arhivu, dve lopate za
komunalno poduzeće, gumu na grobnim kolicima…
- Stani Nacek! Preveć si otroven.
Nisi vu pravu!
Naša načelnica ipak se ima s čim
podičiti. Smo čuli kak se na području Općine delaju veliki cestovni rotori,
dječji vrtić bu se zgradil…
- Čuješ ti sebe Miška?!
Prestani! Velik del toga je laž a
veliki del bedastoća i šteta. Videl sam i čital si te fale. Pol toga s čim se
naša Selfi fali su napravili drugi, nekaj od tih poslof je ona sama zapraf i
brenzala, a ve se z njimi fali.
Pitam ja tebe kakve veze ima
načelnica z izgradnjom rotorof koji su drugi projektirali, izgradili i platili.
Jedina veza z našom načelnicom je to kaj su ta križanja baš vu naši općini. Kaj
misliš kakve koristi naša baka iz Gornjeg Klatna ima od rotora vu industrijski
zoni? Bu ona morti lakše došla do doktora, pošte, dućana? Ili bu mogla fletneše
bežati na rehabilitaciju kaj ji se štake ne buju zapletale? Bedastoča.
- Ali Nacek, probal je Štefina –
ipak se pripravla izgradnja dječjeg vrtića.
Je to investicija teška dvanaest
milijonof!
- Nacek je z rukavom zbrisal
bradu i gotovo zatulil:
To i je najvekša prevara i
bedastoča. Prvo, za tom investicijom Selfi se fali već jedanaest let. Drugo,
takve investicije susedne općine delaju s penezi iz evropskih fondov a ne z
vlastitoga žepa. A mi smo zeli kredita kaj buju ga vračali oni koji buju vrtića
ve koristili. I, treće, nije to dvanaest
već petnaest milijonof. Si pozabil
opremu. Dvanaest milijonof je samo zgrada koja, praf za praf, uopće ni trebala
biti tak velika kajti mi već imamo dve zgrade za vrtić.
Si se ti Miška zapital kaj bu s
tim zgradama. Ko bu ih održaval, ko režije plačal? Ima Općina i druge potrebe a
ne zdržavati prazne halupe.
Miška se ipak ni dal: Ipak je to
napredak, ipak se dela!
Sad je i Jura prasnul:
- Miška tebe se već neda
poslušati. Ak si već bil na toj svečanoj sjednici kaj nisi videl da ni naš
općinski čelnik naše Stranke tradicionalistof na nju ni došel. Kaj misliš
zakaj?
Zato kaj te načelničine cifrarije
niti on već poslušati nebre.
Osim toga sam čul da naši
načelnici ne bu pomoglo niti tristo slikic sa svečane sjednice niti još stošesnajst iz općinskog lista.
Veliju da je zecala na krivu kartu kaj se preveć naslanjala i naslikavala sa
starim predsednikom Stranke tradicionalistof kojeg su ve vritnuli, a njegove
trabante hitila vu aut.
I Nacek je imel još nekaj za
dodati:
- Je bome ja sam čul za još jednu
novost. Čul sam da se načelnici priprema protukandidat za općinske izbore. Čul
sam da su to jedva dočekali i mnogi vu Stranki.
- Je pa kak je to moguće? začudil
se Štefina. kaj to znači da to mesto više ni pri Bogu rezervirano samo za nju?
Miška je zgrabil kupicu i
zakričal:
- Dosta je politike. Ja bi još jenput
čestital našem domaćinu rođendan, poželel mu se najbolše, dugi život, dobro
zdravle, puno penez…
- Čekaj, čekaj Miška – moral sam
ga prekinuti. Prvo i prvo meni denes ni rođendan nek slavim odlazak u penziju i
drugo, i to još daleko važneše, Miška nazdravlaš s praznom kupicom.
(ili: Kak da ne bum
optimist kad mi je već denes bole neg bu mi zutra?)
(16.05.2016.)
Lepa sunčana
popoldnevka. S prijateljima Vatroslavom (kaj ga Nacek zovemo), Jurom, Imbrom i
Bartolom sedeli smo na stari preši. Pred nami je na rasprostretim starim
novinama bilo narezano malo luka, špeka, kuruznoga kruha, dve tri prgice…
Vinčeko je samo
klizilo čez grlo. To kaj nam je popevka bila falš, nije nam smetalo da natočimo
novi peharček.
A kakvih je se zdravic
bilo! Čak se jedna i Nacekovog peseka, kaj je mirno pred otprtim vratima na
suncu dremal, dopala.
Leto bu dobro,
mudroval je Bartol. Svibanj je bil kišovit, lipanj sunčan, a znate kak veli ona
stara: "Svibanj mokar, lipanj suh; onda rodi vino i kruh".
Je, potvrdil je Imbra,
bumo se znova ovak mogli ziti i koju spiti i zapopevati.
Slažem se, dodal je i
Jura. Malo vinčeka, hlebec kruha, luka z vrta, domaći špek i čvarki, penzijica
za režije…
Bil je to dober razlog
za još jednu rundu.
I meni se svet činil
ves u licitarskim farbama, pak sam zapopeval onu našu: "Pijmo brati vince,
voda naj stoji…"
Onda je došla:
"Kak taubeka dva", pak "Fala", "Tiho noći, moje zlato
spava", pak "Nikom nije lepše nek je nam"… I novi zemleni
peharček.
I tak još par put.
To su ti popevke! To
ti je veselica. To ti je život! A ne mercedesi, jahte, vile, mobiteli… Mi smo
veseli, zadovoljni i ko nam kaj more, mudroval je Nacek i del v zube zadnji
ficlek špeka i falaček kruha.
I se bi bilo dobro da
Imbra na našem "stolnjaku" od rasprestrtih masnih novin ni spazil
veliki črni naslov" "Bijeg mladih iz Hrvatske".
Gle ovo, mladi bežiju.
Zgleda da njim ni tak dobro kak nam. A gle i ovo: "U osnovnim školama sve
manje učenika". I ovo: "U godinu dana Hrvata je manje za grad srednje
veličine"…
Pa kaj je to
mlađariji? Jim ni dosta kaj smo samostalni, kaj imamo svoju državu, kaj si sami
gaće krojimo".
Naše lamentacije naglo
je prekinul Nacekov sin Francek, koji je znenada bahnul na vrata i na čas nam
zaklonih sunčevo svetlo.
Bog Francek, hodi nutri,
buš jednu i ti spil, pozval sam ga ja, pak mu natočil dva deci čistoga.
Žurim se, ali za dva
deci se navek najde časa. Omeknul je kupicu, zbrisal zube z rukom i podel
kupicu za još. I tak još dva put.
Sejeno lice mu je
ostalo nekak mračno, pak sam ga zapital: Kaj je Francek, kaj si se tak
zamislil, kak da se toča spravla?
Sam malo gorice
pregledal, koj trsek povezal i oplevil, pak sam vas čul kak popevate ali i
kritizirate nas mlade kaj vun z države bežimo. Nemate praf!
Kaj mi mladi vu naši
slobodni i samostalni Hrvatski od te slobode i samostalnosti imamo. Himnu, grb,
zastau, Sabor, Vladu? Vi imate bar penzijicu, a de bumo mi si ju mi mladi
zaslužili? S čim si bumo režije plačali, a de ne govorim kaj si bi hižicu
gradili. S čim si bumo familiju zdržavali?
Vu našoj Vladi i
dičnom Saboru se naši glavešine svadiju ko je više nevinih Hrvatov pobil; črni
ili črleni, ko je više narodnih penez zarajtal, ko je više fabrik zaprl, čije
su ruke menje vu krv i pekmez namočene. Ustaše i partizani, Jasenovci i Blajburgi,
jazovke i križni puti; to su njihove brige i teme.
S takvimi političari,
pred nama je, mesto svetle budućnosti, črna prošlost. Zato preštimani pajdaši,
došel sem se oprostiti. Za vuru vremena ide mi cug za Švabiju. Nek nam se sima
Bog smiluje, završil je Francek i žalosno otišel.
Nije da nismo spili
još par peharcov, ali jedina pesma koja nam je mogla pasti na pamet je bila
"Suza za zagorske brege".
I ne samo za njih…
Z RUKOM NA SRCU
(8.3.2016.)
(Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima, bila bi katastrofalna).
Ftičeki
su popevali, puran se štimal po dvorišću, kokot se šmajhlal koli kokoški, maček
je prel na škarpi, pesek je leno dremal, sunce me gladilo po licu i plećima,
jaglac je cvel…
Špičil
sam kolje na poceku pod brajdom a peharec z vinčekom se već zgrel na ožujskom
suncu, pak sam tiho pevušil: "Kak taubeka dva…"
Najenput;
sunce se skrilo za oblak, maček je pobegel na oreh, pes vu škedenj, kokoši su
se razletele na se strane…!
Iza
seće pokazal se moj pajdaš Vatroslav (kaj ga Nacek zovemo), mrmljal je o
strelama nebeskima, milijonima, biračima, sreći, pameti…
Vritnul
je kočopernoga purana, potplel se na grahorinu i procedil kroz zube nekaj kaj
ni za ponoviti.
-
Za pet ran Božjih, Nacek! Kaj se pripetilo? De gori?
-
Viš ti ovo! Pogleč! – zaškrgutal je Nacek i z nutrašnjeg žepa rekleca zvlekel
"Prigorske vesti".
-
Nacek zmiri se! Bumo si jenoga spili pak bu svet lepši. Samo ti nemam dve
kupice pak bumo morali z iste.
-
Ništ ti ne brini, morem ja i z peharčeka. Zgrabil je Nacek zemlenoga peharčeka,
dobro potegnul i zbrisal bradu z rukavom.
-
No vidiš Nacek da je vrag odmah menje črni.
-
Dobro, dobro! Ali vidi ti ovo. Naša Selfi nas nazaj vu velike duge meče.
-
Nacek pretpostavlam da govoriš o našoj Načelnici…
-
A komu drugome se to špicname bole šika? To slikanje samoga sebe je za nju
Bogom zmišleno. Se ve ne mora naslikavati po otvorenjima vrtičke nihaljke,
kontejnera za glažovinu, automata za grobne lampaše, ne mora se družiti s
prostim pukom po mešama i priredbama. I čekati da li bu ju ko slikal. Sad se
sama slika i dela "selfije" po želji i volji, pak dnevno dvadesetak
objavi na "facebooku".
-
No, no, dobro. Shvatil sam, srdi te naša Načelnica. A kaj si mi pod nos porinul
ove novine?
-
Je, tu je vrag! Poglej! Ono kaj smo se zadnji put spominali o izgradnji
dječjega vrtića. Sad ti tu piše črno na belo. Općina bu zdigla deset milijonof
kredita, zadužili bumo i vnuke da bi zgradili dječjega vrtića.
-
Čekaj Nacek! Pa kaj se po sim novinama i sastankima Načelnica ni falila da bu
taj objekt z europskih penez zdigla? Pak je govorila da njezinih petnaest
službenikof krvavo dela da bi se tih penez z Europe dograbili.
-
Je, brus! Tu ti piše! Z europskih penez nikaj! Tek smo se z jednoga višemilijunskog duga zvlekli a ve
idemo v novi, puhnul je Nacek, dobro potegnul s peharčeka i nastavil: Viš kakva
je to bedastoća. Imamo Zadružni dom, imamo Staru školu vu kojoj je postojeći vrtić,
imamo vatrogasne domove. Njih smo mogli s tuđimi penezi popraviti i obnoviti.
Kak smo mi naš Društveni dom obnovili i uredili s penezi za "energetsku
učinkovitost". Smo dali samo petinu, a dobili četiri petine penez!
-
Čekaj. Pa kaj ti misliš da naša Načelnica ni čula za takvu priliku za evropske
peneze potegnuti?
-
Je, kak nije! Čula je. Ali nit ona, niti njezini, kak se to veli prirepki, to
neznaju napraviti. Osim toga to bi predugo trajalo. Izbori su tu!!! Z nečim se
treba narodu dopasti. Makar i zidanjem
na dug.
-
Čekaj Nacek. Pa kaj ovi naši lepi Domovini ni dosta dugof za takšne bedastoće,
pa kaj se mi tradicionalisti, čiji je i Načelnica član, ne busamo v prsa kakti
vrhunski domoljupci. Pak se mi štimamo da delamo za narod, bumo rekli, u općem
interesu?
-
Su ti to samo pripovetke. Vu stvarnosti vidiš da bumo Općini samo nove duge
naritali. I ne samo za izgradnju. Neko mora posle i režija i za te nove, ali i
preveć onih starih halupi, plačati. Pak ih i održavati. To su ti nove ovrhe…
Ruku
na srce, se ti je to jedna velika, ali i strašno skupa, predstava i parada za
naivne birače, dovršil je Nacek svoju lamentaciju, iskapil peharček, zgrabil
novine i otišel dale.
Sunce
se zvleklo z oblaka, maček, pes i kokoši opet su se vrnuli, ftičeki su opet
zapopevali. Ali meni više ni bilo do popevke…
HUDO JE DOK TE VRITNEJU…
(6.3.2016.)
Dobro je, se je konačno propalo! – zakričal je na ulazu vu
moj "zagorski laboratorij" (#) prijatel Vatroslav (kaj ga Nacek
zovemo).
Nacek, pusti sad kaj je ili nije propalo, neg mi pomori i podeti
žalosno drevo (#)(#) pod ovu brenku kaj ju naginjem – propuhal sam
zadihano. Dok smo završili taj teški i žalobni posel, natočil sam Naceku gemišt
i priupital.
Nacek kaj je pak, kaj je propalo i, ak je nekaj propalo, kak
to more biti dobro?!
Ha! Našoj Selfi je propalo! – odehnul je Nacek posle gemišta
na dušak.
- Nacek sredi se! Ak ovak nastaviš ne bum te razmel niti
nakon petog gemišta. Daj mi poveč ko je pak ve Selfi?!
- Joj, joj, daj natoči još jenoga jer bu tebi očito to teško
objasniti. Kak ne razmeš, ko more biti Selfi, ko znad sega svoju sliku ljubi?
Naša načelnica normalno!!
- Dobro ve dok znam o komu pripovedaš daj mi objasni kaj to
pripovedaš. Kaj je propalo?
- Gle ovak! Naša Selfi se je, kakti ugurač predsedniku naših
tradicionalistof, već vidla v Zagarebu, vu Vladi ili najmanje kakti direktorica
kojeg velikog javnog poduzeća. I ni marila više niti za ljude iz Stranke, niti
za udruge, niti za Župu, niti za Školu. Ona bu otišla a mi se nek znajedno kak
znamo. Baš nju briga! Ko nam je kriv kaj se ne znamo pravoj osobi pod rep zrivati!
Ali, ali…
- No dobro, razmel sam da je našoj načelnici propal skok vu
blistavu karijeru. Ali kaj je tu dobro?
- Dobro je, dobro da je ve načelnica razbrala da bu i dale
morala znami ostati vu našoj Općini. Da bu nas za glase morala na koleni prostiti
ako bu štela općinskoga krujeka papati. I ne samo ona, već i njezin muž i
svekar… i ko još zna ko, koga je ona se od familije, i kak, na općinskim
jaslama zbrinula.
- Natočil sam Naceku treći gemišt (jer mu se jezik posušil
kak brus) i zapital: Si ti siguren Nacek da bu se ona ve tak spremenila, da bu
se opet z nami, kakti s prostim pukom, družila?
- Siguren sam, siguren! Sam ti bil na lovački i vatrogasni
Skupštini. Do ve Selfi nigdar ni došla na tak proste i primitivne zgode, joj je
bilo ispod časti. A ve najenput, došla je na Skupštinu, sa sema se zrukovala,
pogladila predsednikovog peseka, Štefovu dečecu pusu dala… A tek da si čul
raspravu po financijskem planu. Je ispalo da bu ona vu ovom letu udrugama dala
bar dvaput više nek buju one uopće iskale. Je, je, velim ti ja; ovo predizborno
leto bu raj za udruge!
JADI MLADE NAČELNICE
Baš
sam probal da li plaviš još gori kad je u moju žganjaru uletel moj
prijatel Vatroslav (kaj ga Nacek zovemo) i viknul: "Ni slika više ne
pomaže! Gotovo je!!"
Odložil sam kupicu s plavišom na kotlenku i zblenuto zapital: "Koja slika, kakva slika? Kome ne pomaže? Kaj je gotovo?"
Nacek
si je obrisal suze od dima i pare od kotlenke i graknul: "Mi smo
gotovi, mi Hrvatski tradicionalisti vu našoj Općini! Zgubili
smo izbore za Sabor. Dobili smo jedva pol glasov kaj smo ih našima vu
Zagrebu iz Općine Donje Klatno obećali!"
"Stani Nacek, stani! Kome si ti kakve glase obećal?"
"Pa
nisam ja obećal", puhne Nacek. "Obećala je naša Načelnica, a ona je vu
našoj Stranki. To je isto kak da smo ja i ti obečali."
"Nacek, ne bi se ja s tim složil, ali pustimo sad to. Nego, reći mi kakve veze ta pripovetka ima sa slikom i kakvom slikom?"
"Pak slikom naše Načalenice", otpuhne Nacek. "Stranački vrhovnik iz Zagreba nije ju uvrstil na listu za ove izbore,
pak zato njezina slika ni mogla biti na stranačkom plakatu. To je
Načelnicu silno zabrinulo, uznemirilo,uspaničilo čak! Ak na plakatima
Tradicionalista ne bu njezine slike, zgubili buju izbore."
"Čekaj Nacek, pak smo stvarno te izbore i katastrofalno zgubili.
Protivniki su nas pregazili za polovicu glasov više. Ti je onda
Načelnica bila u pravu!"
"Je, brus!" – Nacek je zakipel! "Je ona našla načina i puta. Svoju je sliku prilepila na letak jednog
od kandidatof i podelila po celi Općini. Problem je kaj je usprkos
takvoj pomoći taj kandidat dobil tek četvrtinu potrebnih glasov. Kaj će
reći da je izibore katastrofalno zgubil."
"Je, a kaj je tu Načelnica kriva? Napravila je sve kaj je mogla. Dala je se od sebe!"
"Pa tu i je bit problema", otpuhne Nacek.
"Nije joj nikak jasno kak je njezin favorit usprkos njezinoj sliki
mogel zgubiti izbore. Njezina je lepota raskošna i neupitna pak je
jedino moguće da je krif fotograf ili frizer kaj se to na sliki ne vidi.
Sad vidiš o kakvoj sam sliki govoril. Ali nije ni to sve. Vu Stranki Tradicionalistof su utvrdili da je na predizbornem skupu
za našu Općinu, vu žaru govora, kojeg nije ni trebala održati jer ni
bila kandidat, protivnicima zapretila:
"Kad dojdemo na vlast – znate mene: niti milosti išćem, niti bum je njima dala!” Normalno da su to nazočni shvatili ozbiljno!"
"Je Nacek, a vu čem je pak tu Načelničin greh?"
"Zaboga,
pa kaj si ti slep", kuril je dale Nacek. "Su nakon skupa si otišli na
Internet i poiskali rečenicu: “Milosti ne tražim niti bih je vama dao”. I
kaj su vidli? Vidli su da je tu rečenicu izgovoril jedan od streljanih
komunističkih herojof, pak su zaključili da je i naša Načelnica od te
fele."
"I?"
"Kaj
i, kaj i …?" Zaključili su da trebaju glasati za Načelnicu i njezine
istomišljenike, naslednike gore rečenoga heroja. I tak smo zgubili
izbore."
Na
licu Naceka izbile su graške znoja, na čelu i vratu iskočile žile.
Pokušal sem ga zmiriti: Nacek, preveć kriviš Načelnicu! Pak smo i mi
ostali nekaj krivi.
Nacek je zgrabil čašu plaviša koju sem odložil na kotlenku, iskapil je vu jednom dahu i dreknul:
"Niš ti ne razmeš! Uostalom to ti ni rakija, već obični plaviš!!"
Hm….
POGLED NAŠE NAČELNICE NA DONJE KLATNO
I opet moj pajdaš. Vatroslav! Kaj ga, po naški, Nacek zovemo. Srdit.
"Kaj je Nacek, su nam Slovenci čez noć Piranskoga zaljeva zeli?" Nije me čul.
"Si videl novi načelnički bilten? Naša Načelnica je povodom Dana
Općine svakoj hiži, vikendici pa čak i na javne bunare, trafostanice,
vatrogasna spremišta i sl. dostavila i dala podeliti “Donjeklatnički
list”. Poglej ti to!”"
I
pogledal sam. Videl sam raporte o svemu kaj se delalo vu našoj Općini
vu proteklih leto dan.Videl sam da se očistila graba poleg puta pri
Štefovoj hiži, oprali
su se obloki na Zadružnom domu, očistil se je dimnjak na općinskoj
zgradi, zamenili su 11 črepov na Dječjem vrtiću, zalejali su cvetje na
groblju, porezali su živicu na Gabrovom putu, Načelničina kujica je
okotila četiri male pisane peseke, a sastalo se je i Općinsko vijeće.
"Bome
se je vu naši općini fest delalo!", velim ja Naceku. "Poglej čak je i
naš “KUD Donje Klatno” održal celovečernji nastup vu
kojem su nastupila sva tri odrasla člana KUD-a i sva njihova deca, unuki
i praunuki. Održali su i sjednicu Nadzornog odbora na kojem su bili
tateki i mamice svih članova Odbora, jer su ti člani još mali, pak da ne
bi tko “utjecal na njih pri odlučivanju”? I druge udruge su održale
svoje sastanke pak su vu Biltenu i njihove skupne fotografije!"
Nacek
ni imel više strpljenja poslušati! "Kaj si ti zbilja tak naiven"-
prasnul je. "Pak ne vidiš da su te fotografije vu Biltenu samo zato kaj
je na njima i Načelnica! Na jenoj čak i dvaput!"
Vu neverici pitam Naceka: "Pa kak je moguće da Načelnica bude dvaput na jenoj te istoj sliki?"
"Jednostavno!":veli Nacek, "Vu Dječjem vrtiću je pri slikanju stala poleg špigla tak da se vidi i njezina slika vu špiglu!"
"Pretiral si Nacek, pretiral" – mirim ga ja. Ali nejde! Kak da me ni čul Nacek je nastavil. Najviše me srdi to kaj nas je,
kakti predstavnike udruga na početku leta Načelnica sve pozvala u
općinsku dvoranu da se poslikamo kak potpisujemo ugovore o financijskoj
potpori. Svi smo se z njom slikali i to je bilo sve. Od penez niš. Friška figa. Moremo si sliku uokviriti!
"Ali Nacek! Moraš razmeti Načelnicu. Ti se ona boji sledećih izborof,
pak se rukama i nogama bori da ju Stranka zbrine vu Zagrebu, a slikice
joj morti pomoreju. Moraš priznati da je ona feš žena."
"Je!"
- veli Nacek, "ali joj se to ne bi trebalo da ni sima koli sebe
“zabijala kolec”, kak to ona veli! Trebala se brinuti za poduzetničku
zonu i zapošljavanje, za cukanje penez z europske blagajne, za suradnju a
ne rat z udrugami, za poslušanje naroda bar prek Općinskoga veća, ako
ne već prek Stranke. Mogla bi tu i tam dojti na zbor građana, se nema
čega plašiti. Mogla
bi surađivati z mesnim odborima, a ne, tobož, šparati peneze za “višak
prihoda nad rashodima”. A ne dok mi iz udruga dojdemo onda navek veli da
nema penez jer pokriva općinske duge i plaće zaposlenih........I to me
srdi! Veli daje službenikima radi šparunga aplaće smanjila. Se bi bilo v
redu da je onda i sebi. Ali sebi nije"
"Nisi baš čisto vu pravu!", velim ja. "Pak sam pročital u Biltenu da se
bu i Sportski centar gradil. Čak su i sliku z kompjutera zvlekli. Bu to
lepi objekt."
"Ti
nisu pravu", odvrnul je Nacek i srdito srknul pol gemišta. "Tek to
me srdi. O tome je Načelnica pisala i vu županijskom tjedniku, ali
zavraga na listu polek su se dva načelnika pofalila kak su oni takve
objekte već izgradili! I polek njih su se slikali, a ne naša Načlenica
koja se vće peto leto slika pored slike tog “poduhvata budućnosti”"
"Ali Nacek…", krenem ja. Ali nejde! "Nema tu ali!", prasne Nacek. "Srdi me i
to kaj “Donjeklatnički list”, kak načelnički bilten, plaćaju za naših
peneze. Osim toga i da znaš da ti je gemišt zaništ!"
A ja sam srknul kavu. Bila je nekak gorka.
VELI MENI MOJ PAJDAŠ…
(Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima bila bi katastrofalna)
Veli
meni moj pajdaš...: "Nedavno je naša Općina Donje Klatno proslavila
svoj Dan! Bilo je tu svega: pjevača, predstava, volova (normalno –
pečenih!), misa, polaganje vijenaca...! Vrhunac je bila svečana sjednica
Općinskog vijeća sa mnogo gostiju i velikim govorima."
E tu je moj pajdaš počel zanovijetati. Em je govor Načelnice bil u
stvari “izvješće o budućem radu” kakvo od nje slušamo već šest-sedam
godina, em je već treći put sadržavalo najavu izgradnje istih objekata,
em se je hvalila “viškom penez” u budžetu kak da je Općina profitna
firma a ne zajednica koja prikupljenim porezima rješava zajedničke
probleme mještana, em je Načelnica govorila o izgradnji objekata koje
plača Država, kak da je u najmanju ruku ministrica prometa. I tak dalje.
A veli da je vrhunac bil dodjela općinskih priznanja i nagrada,
pogotovo kad je nagradu za životno djelo dobil dečec od 18 let i to zato
kaj je lepo popeval na školskim priredbama.
Pita se moj pajdaš: "Pa koliko još nagrada za životno djelo taj dečec
stigne zaslužiti. Osim toga kaj od stareših naših građana baš nitko ne
zna lepo popevati?"
Mislim
si nekaj da je moj Pajdaš malo prekritičen. Naime kaj? Naša Načelnica
ima premalo zaposlenih, a i sama je premalo plaćena da bi se baš
pretrgla. Osim toga teško je istovremeno načelnikovati, a s jednim i pol
okom si iskati mesto u “državnim strukturama” u Zagrebu.
Zato, moj Pajdaš, bole se ti rashladi! Tu ti je mrzli gemišt!
Nema komentara:
Objavi komentar
VAŠ KOMENTAR: