"Fačuk"




HRVATSKO DEMOKRATSKO ROBOVLASNIŠTVO
(ili Kako da ne budem optimist kad mi je već danas bolje nego mi bude sutra)

U demokratskoj Hrvatskoj i sam Izet Fazlinović „ibretom bi se ibretio“: "Ma bolan jel̕ to Hrvatska il̕ su turski zemani?" Političari su svemočni, nedodirljivi, bogati, tašti, oholi. Iznad zakona, policije, sudstva, etičkih povjerenstava, božjih zapovijedi, GONG-a, Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, Sabora i saborskih istražnih povjerenstava, USKOK-a…
I za to su još dobro plaćeni. Dapače ne samo za vrijeme dok obnašaju neku svetu političku ili državnu dužnost nego i doživotno, u obliku povlaštene mirovine u visini većoj od 5 prosječnih mirovina običnog smrtnika.
I sve to u DEMOKRATSKOJ HRVATSKOJ a ne tamo nekoj monarhiji, emiratu, džamahiriji, sultanatu i sl.
Poštenja radi moramo priznati i svoj grijeh: nisu se oni izabrali sami. Mi smo ih izabrali. I to po svim demokratskim pravilima i standardima. I sad se čudom čudimo. K̕o Izet!
Čudimo se što neki moćnik može zamračiti milijarde kuna (ili eura – svejedno), drugi usmrtiti nekoliko ljudi, treći sjediti u Saboru sa pravomoćnim presudama, biti gradonačelnik sa pravomoćnom presudom za zloupotrebu (upravo tog, gradonačelničkog) položaja, postavljati sinove, braću i kumove za direktore, državne tajnike, upravitelje, ravnatelje, suce svih vrsta i nivoa sudova i drugih pravosudnih tijela, naručivati i koristiti basnoslovno skupe službene aute… I da mu nitko ne može "staviti soli na rep".
Ta besramna farsa od demokracije ide dotle da se za zaštitu pojedinih (poimenično znanih) moćnika donose posebni zakoni, kao što su, primjerice „Lex Perković", "Lex Komadina", Lex Agrokor (zapravo Lex Todorić) itd.
Da ne zaboravite opet ponavljam; sve to u demokratskoj Hrvatskoj.
U opisanim okolnostima, odnosno stvarnosti imamo li se razloga čuditi "Lex šerifu"?
Zapravo nemamo! On je vrlo logičan u uvjetima kada je u demokratskoj zemlji, po demokratskoj i zakonskoj proceduri, putem demokratskih institucija zapravo došlo do demokratskog političkog porobljavanja građana Hrvatske od strane nositelja političkih funkcija i funkcija vlasti na svim nivoima, od države do mjesnog odbora.
Opet podsjećam, mi građani smo te moćnike izabrali i dali im demokratski legitimitet.
Pa u čemu je onda "kvaka trideset i tri", pita se običan mali, zapravo politički porobljeni građanin.
I u drugim demokratskim zemljama stvari nisu idealne, međutim ovakve političke perverzije zlouporabe sustava nikome ne padaju na pamet; a ako se to ipak desi i u tragovima posljedice su trenutne i definitivne; grješnik odlazi s funkcije čim se u takvu nepodopštinu i posumnja. Nakon toga slijede "institucije koje (ALI STVARNO!!) odrade svoj posao".
I ne dao Bog da ne bude tako!
Demokratski osvješčeni i stvarno slobodni građani stvarno demokratskih zemalja spremni su demonstracijama u takvoj situaciji "srušiti državu".
Kod nas na ulicu ne izlaze ni kad prosjače zbog male mirovine, ni kad im tvornice i radna mjesta "zamrače" tajkuni, pa čak i stečajni upravitelji i suci, kada im zbog telefonskog računa od par kuna uzmu stan ili kuću, kada nije tajna da je posao na teret pojedinog budžeta netko dobio po političkoj ili rodbinskoj liniji, kada se poslovi na teret budžeta izvode po višestruko višim cijenama od stvarnih, kada otkaz dobiju jer nisu politički podobni itd. itd.
Kod nas se za početak pokretanja mehanizama političke ali i pravne odgovornosti moćnika čeka pravomoćna presuda koja će u najboljem slučaju biti donijeta kad svi zaborave da se uopće nešto desilo, a u najgorem slučaju kada moćnik barem "zbriše" u inozemstvo ili se preseli na drugi svijet.
Zašto se onda u drugim demokratskim zemljama građani usude dići glas, a u Hrvatskoj ne?
ODGOVOR JE U MATERIJALNOJ SIGURNOSTI GRAĐANA.
U razvijenoj demokratskoj zemlji nikome neće ni pasti na pamet da npr. dade otkaz ili prestane poslovati s građaninom koji je iskoristio svoje demokratsko pravo na kritiku ili prosvjed. Ako bi se to, nekom bolesnom igrom slučaja i desilo, otpušteni radnik – prosvjednik će sutra naći drugi posao, ni on ni obitelj mu neće biti egzistencijalno ugrožena. UKRATKO, ON JE STVARNO SLOBODAN ČOVJEK SA STVARNIM PRAVOM ODLUČIVANJA O DRUŠTVU I DRŽAVI U KOJOJ ŽIVI. To je stvarna demokracija!!
Zamislimo sada jednog Naceka u Lijepoj Našoj koji na transparentu napiše nekom našem ministru ili drugom moćniku da je, u najmanju ruku nesposoban ili da je neki njegov postupak neprimjeren. Stvari bi dalje tekle otprilike ovim slijedom:
1. MUP bi ispitao da li su Nacek (i njegovi eventualni "surevolucionari") prijavili javno okupljanje, da li su dobili odobrenje, jesu li osigurali redare, jesu li bili preglasni pa skup više nije mirno okupljanje, jesu li prekršili prometne propise, jesu li na propisanoj udaljenosti od nedodriljivih…
2. Politički žbiri i špicli bi. prema političkoj pripadnosti "napadnutog" moćnika, Naceka automatski strpali u suprotni politički tabor, ispitali gdje radi, tko su mu sve članovi obitelji, gdje su oni zaposleni, s kim posluje on, njegov član obitelji ili poslodavac, da li ima uredno registriran auto, kotao za pečenje rakije, traktor, da li je na vrijeme platio porez, komunalnu naknadu, legalizirao kuću ili kokošinjac…
3. Nakon temeljito i pedantno ovako sređenog i detaljno kompletiranog, obiteljskog i poslovnog dosjea "puntara" Naceka uslijedile bi mjere usmjerene na njegov otkaz preko pritiska na njegovog poslodavca kojeg bi slučajno posjetile dvije-tri inspekcije, jasno bi mu bilo stavljeno do znanja da ne računa na poslove s javnim sektorom, porezna uprava bi mu "točno prema planu rada" provjerila pravovremenost i točnost uplate PDV-a i drugih poreza, provjerena bi mu bila ažurnost u plaćanju članarine Komori, za već odrađene poslove javnom sektoru slučajno bi mu platili sa zakašnjenjem od 3-4 godine, izvozne, građevinske i ine dozvole mogao bi zaboraviti…
Isto bi se odnosilo i na poslodavce Nacekovih članova obitelji, prijatelja, poznanika…
4. Sam Nacek bi si novi posao mogao naći u Irskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Italiji, Austriji, a najnormalnije je da to vrijedi i za njegovu obitelj (a kad bi bilo moguće i za kućne ljubimce).
Osim toga i Naceka bi posjetila građevinska inspekcija, poljoprivredna inspekcija, carinski nadzor za kotao za pečenje rakije, slučajno bi ga svaki drugi dan zaustavila prometna policija, a svakako bi ga posjetio i komunalni redar "lokalnog šerifa" (pardon; načelnika) za nepokošenu gredicu u vrtu.
Nitko ne može reći da su Hrvati ipak tak bedasti da ne bi shvatili ovako suptilne i slučajne poruke.
Stvari su još i gore. Nije Nacek moral ni javno demonstrirati da izazove uzvratni udarac demokratske imperije. Dovoljno je da se na predizbornoj telefonskoj anketi, za koju je naivno vjerovao da je anonimna i da ju provodi tamo neki diskretni i profesionalni institut (a za pravo su to bili lokalni stranački doušnici lokalnog šerifa) izjasni protiv budućih izbornih pobjednika pa će snositi sve prije opisane posljedice.
Pametnome dosta. Kofer u ruke i pravac Irska, Njemačka…
U Hrvatskoj će i nadalje vladati kasta lokalnih i državnih šerifa, dok se Hrvati ne isele.
I kak̕ da onda ne bum optimist?
HALIČKI FEFERON (1.)


Baš sam prema svetlu zdigel kupicu portogisca  i užival v rubinima kaj su se med kapljicama skrivali i mislil si kak  je život ipak lepi…

Vrata mojega "zagorskoga laboratorija" najenput su se s treskom otprla i nestalo je sve čarolije i užitka.

Bahnul je moj pajdaš Vatroslav (kaj ga Nacek zovemo) i sev zadihan s vrat zapital:  "Kaj je to, praf za praf, općina?"

"Jezuš i Kristuš Nacek, pak si se zadihal kaj da si ral goric zregolal!", probal sem ga primiriti.  "Nacek pogleč rajši ovaj Raj vu kupici, a ne kaj se z općinom bakčeš."

Nacek se složil bar v delu koje se dotikavalo kupice. Zgrabil ju je i spraznil na dušak, zbrisal bradu z rukavom, ali se vrnul na staru temu: "Ipak ti meni reći kaj je to ta nekakva općina?"

"Dobro, dobro Nacek, bum ti probal to jednostavno prikazati, kak buš najleže razmel: Općina to ti je jeno zajedničko imanje svih građanof. To ti je zajednička kasa, bumo rekli naš skupni buđelar. Viš nadale. Z obzirom da je to skupno bumo rekli zajedničko, s tim se nekak mora upravlati. Ni moguće da se sakoga od nas za saku sitnicu pita, pak onda mi si skupa zbiramo ljude koji buju to v naše ime vodili i raspolagali. To su ti onda načelnik i većniki."

"To ve razmem!", otpovrnul je Nacek i porinul mi v ruke praznu kupičku.

"Ali reći mi ipak kak nastane te skupni imetek ili kasa. Kak se to napuni?"

Napunil sam Naceku znova, ali niti nase nisam pozabil, pak smo se Nacek i ja kucnuli, zdravle si poželeli i božjom kaplicom dušu počastili.

Tek dok sem znova kupice potočil, sem Naceku nadale razlagal:

"Nacek, gleč. Od tvoje i moje plaće i penzije država odreže poreze pak ih delom pretoči vu općinsku kasu. Takaj plačaš i komunalnu naknadu, pak komunalnoga doprinosa, pak grobnu naknadu, pak…"

"Stani, već i od nabrajanja me glava boli!", zakričal je Nacek. "Točno! Saki mesec prevraćam te uplatnice i molim molitvu od koje me ni si sveti ne opereju. Točno. Sad razmem. To su ti onda naši skupni penezi vu općinskom buđetu s kojima onda naši općinari raspolažeju."

"Vidiš Nacek da ni tak kompliciramo kak zgledi na prvi pogled!", dodal sem veselo, pak smo se Nacek i ja znova kucnuli.

Naceka je prekinul Štefina, koji se z vrat pofalil:
"Dečki, narežite luka i kruha! Donesel sem domaće kobasice i čvarke, pak si bumo malo prigrizli i založili"

"Bok, Štefina, Samo Nebo te poslalo jer bi inače Naceku celi komunalni sistem moral razlagati."

"Praf veliš!", složil se i Nacek. "Imamo ve ozbilnešega i pametnešega posla. O politiki bumo posle. Ali ipak ako je to naše, ta općina, kak onda…"

(Nastavak naše lamentacije možete pročitati u drugom nastavku, na ovom istom mjestu, uskoro)


S TUĐIM PO KOPRIVJU…

(S oproštenjem!)

(10.09.2016.)


Nikaj nije lepšega niti veselešega…neg rana jesen v Zagorju.

Sunce grije a ne peče, klopotec klafra svoj ritam, črn-bel  gudi iz zlatnih trsof, bistrice se plaviju kak nebo nad glavom, a vinčeko v peharcu niti treba hladiti niti greti. Taman!

Skotural sem prazne lagve na sunce, pomalem ih pral i zamakal, ščipal šnitu kuruznoga krujeka i falačeke prgice, popeval skup z Robićem na lokalni radioštaciji i nabijal obroče na brenčicu…

- Tu si! Bogu fala, sem te našel! – bahnul je moj pajdaš Vatroslav (kaj ga Nacek zovemo) tak da je moj kladivec – logično i neizostavno-završil na mom palcu a ne obroču. 

- Jezuš i Kristuš, Nacek – profuflal sam prek bolečeg palca kojeg sam refleksno v zube porinul. Pa kaj se pripetilo? Vidiš kakvu si mi povredu na radu priskrbel? Evo i krvi ima. 

- Prema ovome to ni niš…
- Je, zate to ni niš, gda je palec moj, a ne tvoj. 
No dobro, kaj je opet, samo si mi to malo zadovoljstva pokvaril; popustil sam polevajući palec z drožđenkom radi dezinfekcije. 
- Rekel sem ti! Rekel sem ti prošli put!; naša načelnica Selfi zadužuje općinu za više od deset milijonof!
- Sedni Nacek, bumo si srknuli gemišteke pak se buš rashladil.
Natočil sam Naceku i sebi, ali nisem stigel  nazdraviti. Nacek je pozabil na kupicu, raskrlehal se tak da je pol gemišta završilo po škornjami. 
- Općinu nazaj v duge spravljamo!
I to zakaj?
- Za kaj, Nacek, za kaj?
Nacek je srknul ono malo gemišta kaj je v kupici ostalo i zaškrgutal;
- Nisem ja pital za kaj, bumo rekli, za koju svrhu, neg sam pital zakaj – zbog čega, iz kojega razloga. To mene muči!
Naime kaj. Z duga bu se delal lepi veliki dječji vrtić. Veliju da dosadašnje dve zgrade nisu dost pak treba vekšega delati. Ak je tak, to je vredu.
- Ali Nacek, kaj onda ni v redu? – zapital sam i znova napunil kupice.
- Ono drugo pajdaš, ono drugo kaj sem rekel: Zakaj, iz kojeg razloga se mi v duge mečemo? Zakaj druge ne gledimo? Drugi to pametneše delaju; dodal je Nacek gotovo filozofski i strusil kupicu do dna. 
Požuril sem se za njim i eksnul i ja svoj gemištek pak ponovil rundu. 
- A kak to Nacek, kak to drugi delaju?
Nacek je posegel za falačekom kuruznoga kruha, dodal tome šniticu špeka i grudu sira, se to zagrizel i još s punim zubima požuril:
- Upraf ve je bilo na radiju. Otprta je nekakva evropska mera, nekakvi "sedem četiri" su spominjali, vu kojoj je važno samo to da ti moraš osigurati parcelu i projekte, a peneze dobiš z Evrope. 
A mi parcele i nacrte imamo. 
- Nekaj ipak ne štima Nacek. Pak naša Selfi to zasigurno zna. Pak je ona rekla da je naš dječji vrtić preskupi i da bi za njega mogli dobiti tek dve trećine penez. 
- Kaj god. To je bilo prije! Po ovi novi meri moreš dobiti celu sumu. Uostalom neke općine z naše Prigorske županije su se već kandidirale i svoje vrtiće buju delale iz tih, evropskih, penez. 
- Nacek, pa kaj to znači da bu se, praf za praf, v naši i susedni općini vrtić delal v isto vreme, s tim da bu ga naša općina naš vrtić delala na dug a ova druga svoj s tuđimi penezi? 
- Upraf to ti povedam! Praf to me srdi, to me ždere. Mi bumo z ovrhama zadnju kunu scedilli od svojega žitelja, a susedne općine buju prišparane peneze svojim građanima vrnule kroz menjšu komunalnu naknadu, menjše sufinanciranje čuvanja dece vu vrtiću, vekše naknade za porodilje, bolše ceste, vekše peneze za udruge, pomoći betežnima, socijalu i tak dale. Mi bumo svoje sumještane sprešali da bi vrnuli kredit koji nam opće ni trebal. 
- Čekaj Nacek, a kaj ak se zapraf ni moglo z evropskih penez tak veliki vrtić graditi, kaj bi značilo delati premaloga pa makar i s tuđi penezi?
- Već sam ti rekel: to je bilo prije! Ve se more delati bilo kakvi, bumo rekli, javni objekt bez toga "vrednosnoga plafona".
Osim toga, pak mi imamo već dve zgrade vrtića, pak ak se ni moglo najenput za celoga novoga peneze s Evrope zvleči, smo ga mogli delati po delima, etapama – kako već građevinari veliju!
- Ve mi ni ništ jasno. Pa zakaj smo mi onda općinu v dug metali?
Nacek je žalosno pogledal praznu kupicu, zaškilil na jedno oko i zagonetno zdeklamiral:
- Dugo sam ti ja to gruntal, pajdaš, dugo. 
- Dobro Nacek naj filozofirati, naj me v neznanju i napetosti držati – prosil sem Naceka i natočil novi peharec.
- Pogleč pajdaš. Meni ti jedna ili, praf za praf, dve ideje na pamet dohajaju. Viš, prva je da se načelnici žuri kaj bi novi vrtić bil do drugog proleća gotov i to taman pred izbore. Znaš ono, otvorenje, vrpce, govori, visoki gosti, puno ljudi i puno slikanja. Zmišleno za našu Selfi…
- Nacek rekel si da ti i nekakvi drugi razlog na pamet dohaja. O tome nisi rekel ništ. 
- Znaš, to ti zapraf ne vupam ni pomisliti, a kamoli na glas reći. 
- Nacek, ovak bumo se dogovorili. Novoga gemišta nem ti natočil prije nek mi to ipak razložiš. 
- Gle ovak, moj pajdaš! Da ti bi se taj vrtić ili nekaj podobnoga iz evropskih penez delal, se ti je to pod velikim povećalom.  Nema tu onda podobnoga izvođača, skrito objavljenoga natječaja, naknadnih i nepredviđenih radova v ugovoru… Nema pogajanja!
Se to vodiju i nadzireju evropski činovniki. Ponavlam, nema tu nikakvoga pogajanja, kak dok to delaš mimo njih, bi rekli vu vlastitoj režiji. 
Ostal sem zabezeknuti, zatečen, bez reči i čez šum vu vuhima sam jedva razmel Naceka koji je odhajal:
- Zvadi tog svog palca vun iz peharca. Ja znam da ti paše da ga v gemištu namačeš i  hladiš, kaj ti je noket lepo počrnel. Ali ipak ni ti to higijenski…
  
 ZAROTERANA OPĆINA

(iliti "Kazanje Meseca v mlaki")

 (06.09.2016.) 
- Dragi moj Nacek. Čira buš dobil! Srce bu te strefilo! Naj tak hrčati, ni se tak črno! Još je Sunce nad nami i dragi Božek nas na svetu drži.
- Nebrem dragi moj pajdaš. Nebrem i Bok! Ždere me kaj z nas takve norce i bedake delaju.
Nacek je z (pre)velikim nožom gulil glavicu luka tak besno da sam se plašil za njegove prste. Zato sam probal se na šalu obrnuti; - Nacek, to te luk za oči ščiple pak si srdit!
Nacek se ni dal.
- Znam da ni lepo niti se šika pajdašiju vu klet pozvati pak onda jambrati i kleti, ali nebrem si pomoći. Da bar nisam čital novine. Makar, ni to ne bi pomoglo kajti se te iste vesti vrtiju i na mojoj najdražoj lokalnoj radioštaciji. Pazi, i to iznenada! Taman se zaneseš vu svoju najlepšu popevku, kad ti ju oni sred kitice prekineju kaj da je se mužikaše najenput strefila kap skup s pevačom.
I onda počneju vesti…
- Dobro Nacek, tak si se vu svoje jambranje zanesel da si pozabil potočiti kupice. Već sem pregrizel falaček špeka i kruha, ali nebrem pogatati. Daj da si malo potiramo. Jesmo, potirali smo si već z dve-tri kupice i taman sam se ponadal da bu se Nacek razvedril, kad on opet zaškrguče:
- Prokleti kompjuteri, sema buju nam pamet zeli. Više nigdo sveta pred sobom ne gledi, a od glave koristi samo oči i vuha, pamet nigdo. Si su porinuli glave vu kompjuter i svet glediju v ekrani, nigdo više čez obloček. Nigdo se više s pajdašima i susedima ne spomina.
Kompjuter nas fila s informacijama do te mere da prije doznaš da se susedu prek plota otelila krava prek toga facebuka neg da ti to mejaš sam veli.
- Čekaj Nacek, pa kaj je tu loše. Ovo je informatičko doba. Na priliku, ti sad vu istoj sekundi doznaš kaj se dogaja na priliku vu Japanu ili Ameriki.
- Se bi to bilo lepo gda bi mi onda te informacije "predelali" svojim mozgom.
Kompjuter nas ne fila samo z informacijama već nam servira i gotove zaključke. Mi samo to zoblemo i verujemo.
Mozak bu nam zahiril.
- Nacek, posle kobasic, špeka, sira i politrenke dobrih gemištof ne šika se baš filozofiju tirati. Kam si ti zapraf ciljal?
- Nema tu filozofije. Srdi me gda delaju od nas bedake. I to još za naše peneze! Pogleč, naša načelnica Selfi se fali kak je od države zvlekla peneze za općinu. I to celi milijon! S tim penezima se bu zgradil rotor vu poduzetnički zoni.
- Dobro Nacek, kaj tu ne valja?
Si zadnji put jambral kak naša općina nikakve peneze ni z države ni z Evrope ne dovlači. Ve bu dovlekla a ti se opet peniš!
Nacek je zbrisal bradu s rukavom, srknul gemišta, žalosno me pogledal i nastavil:
- Pogleč, to ti je ona istina z kompjutera. Općina bu dobila milijon. Vrag je v tomu kaj rotor košta dva milijona, a taj drugi milijon treba dati općina.
Ali to ni ono najvažnejše.
Najgorše je to kaj taj rotor, kak i on već zgrađen v zoni ne treba nam, građanima općine. On rešavle probleme državne i županijske ceste pak bi ga onda država i županija trebala platiti!
To ti je ta kompjuterska istina, istina vu špiglu. Načelnica se fali da bumo milijon dobili a zbilja je čistam napak: mi bumo, praf za praf, z milijonom iz naše općinske kase financirali županiju i državu.
- Čekaj Nacek! Ali ta zona je ipak naša, općinska…
Nacek je eksplodiral:
- Prestani, nebrem te više poslušati! Prestani, bumo se grdo posvadili! I ti preveć glediš v kompjuter. Pa kak ne vidiš da se radi o pokazivanju Meseca v mlaki. Vu našoj zoni već su napravlena tri rotora, a ovo je četrti, a deset let nismo prodali ni jednu jedinu parcelu. Nismo dobili ni lipe za parcele v zoni a trećina površine zone je pod cestama i rotorima. Sega toga je samo jeden cilj. Selfi mora dobiti izbore. Pak ti znaš da ona nema  ni jenoga dana radnoga staža osim vu općini i njezinim firmama de ju je Stranka zaposlila. Ak zgubi izbore bu se pasla!
- Pak ne bu baš tak. Pak ima ona nekakvu školu, fakultet.
- I tu je fulala! Kak čujem si je prek Stranke zrihtala nekakvu diplomu, ali za struku koja nikome ne treba. Zato bu celu općinu zarotirala v rotore. A samo da pogleda čez oblok, a ne vu ekran, bi vidla da druge općine brineju za svoje građane, da im pomažeju prebroditi krizu, da šparaju općinske peneze i vlažeju jih samo de je građanima najnužnejše i najkorisneše. Kaj bu naša Selfi pomagala starima i betežnima. Oni na sliki ne privlačiju poglede kak slikanje z državnim i inim dužnosnikima koji se dojdu slikat za otvorenje i rezanje vrpce…
- Nacek, malo prije si me zamalo stiral. Ve ti moram reči; ak mi odmah ne natočiš, otišel bum i sam!



I ONDA NEŠ PIL…

(19.08.2016.)  


- Kupice vu zrak preštimana pajdašija! Bok poživi našega slavljenika još sto let! Živeli!

- Nacek, Nacek! Čestitka ti je na mestu, ali z željami si ipak pretiral. Još sto je preveć.

- No dobro, mi ti želimo sto a ti odsluži koliko moreš.

- Lepo nam je, dobro nam je i praf nam budi. Nego Miška; sem čul da si prošli tjedan bil na proslavi Dana naše Općine.

- Je, bil sam na svečani sjednici.

- I? Kak je bilo?

- Dobro, otpuhnul je Miška i dokusuril gemišteka.

- Miška, pa kaj se daš nagovarjati pa kaj ti moramo saku reč s tebe pukati. Reći nam nekaj detaljof.

- Lepo je bilo, dobro jelo, dobro pilo, mužika…

- Ja sam pak čul drugače, nadovezal je Nacek. Čul sam da je bilo standardno, a to znači: trećina gostof  je onih kojima se naša načelnica uvlači, trećina onih koji se uvlačiju njoj i trećina onih koje moraš pozvat po običaju, odnosno protokolu, kaj bi rekli: koje nebreš zbeči.

- Ni bilo baš tak. Je tu bil i minister, saborski zastupniki, načelniki…

- Je Miška bili su tu da bi se pokazali za predstojeće izbore. Za Sabor. A drugo leto su i lokalni izbori. Treba se biračima pokazati, pofaliti se z rezultatima , obečati…
Nego, reči Miška kak je bila naša Selfi namreči načelnica. Se slikala? S čim se pofalila, kaj je obečala?
- Samo malo pajdašija. Znate kak se veli "Ftiček je puno popeval pak je pozabil piti – i krepal."  Zato, živeli!
Potlam runde gemištekov Miškec je štel zrecitirati još jenu zdravicu ali ga je Nacek prekinul:  Pripovedaj Miška, s čim se pofalila naša Selfi?
- Nacek se si to već mogel pročitati u našem općinskom listu, potenko i v miru.
- Je Miška, sem čital.
Ima tu puno toga, od zamjene glaža na obloku mrtvačnice, farbanja oglasne ploče, čišćenja rafunka na Zadružnom domu, zamjene žarulje na stupu pred Vatrogasnim domom, šodranja steze prema bankomatu, postavljanja kućnog broja na zgradu Općine…
Prekinuli smo Naceka jer se tak raskrlehal da Jura s odojkom na kolcu ni mogel niti blizu stolu.
Nakon kaj smo odojka rasčehali, zamastili brade i ruke do laktof, došlo je vreme za zdravicu. Praf za praf, jedno tri ili četiri. U, a i pasale su. Još kak!
Ali…
Nacek se ni dal.
- Je, je. Čital sam i da je vu prošlem letu Općina Donje Klatno bogateša za i za dva stupa za rasvetu, službeni auto za načelnicu, dve stalaže za općinsku arhivu, dve lopate za komunalno poduzeće, gumu na grobnim kolicima…
- Stani Nacek! Preveć si otroven. Nisi vu pravu!
Naša načelnica ipak se ima s čim podičiti. Smo čuli kak se na području Općine delaju veliki cestovni rotori, dječji vrtić bu se zgradil…
- Čuješ ti sebe Miška?!
Prestani! Velik del toga je laž a veliki del bedastoća i šteta. Videl sam i čital si te fale. Pol toga s čim se naša Selfi fali su napravili drugi, nekaj od tih poslof je ona sama zapraf i brenzala, a ve se z njimi fali.
Pitam ja tebe kakve veze ima načelnica z izgradnjom rotorof koji su drugi projektirali, izgradili i platili. Jedina veza z našom načelnicom je to kaj su ta križanja baš vu naši općini. Kaj misliš kakve koristi naša baka iz Gornjeg Klatna ima od rotora vu industrijski zoni? Bu ona morti lakše došla do doktora, pošte, dućana? Ili bu mogla fletneše bežati na rehabilitaciju kaj ji se štake ne buju zapletale? Bedastoča.
- Ali Nacek, probal je Štefina – ipak se pripravla izgradnja dječjeg vrtića.
Je to investicija teška dvanaest milijonof!
- Nacek je z rukavom zbrisal bradu i gotovo zatulil:
To i je najvekša prevara i bedastoča. Prvo, za tom investicijom Selfi se fali već jedanaest let. Drugo, takve investicije susedne općine delaju s penezi iz evropskih fondov a ne z vlastitoga žepa. A mi smo zeli kredita kaj buju ga vračali oni koji buju vrtića ve koristili.  I, treće, nije to dvanaest već petnaest milijonof.  Si pozabil opremu. Dvanaest milijonof je samo zgrada koja, praf za praf, uopće ni trebala biti tak velika kajti mi već imamo dve zgrade za vrtić.
Si se ti Miška zapital kaj bu s tim zgradama. Ko bu ih održaval, ko režije plačal? Ima Općina i druge potrebe a ne zdržavati prazne halupe.
Miška se ipak ni dal: Ipak je to napredak, ipak se dela!
Sad je i Jura prasnul:
- Miška tebe se već neda poslušati. Ak si već bil na toj svečanoj sjednici kaj nisi videl da ni naš općinski čelnik naše Stranke tradicionalistof na nju ni došel. Kaj misliš zakaj?
Zato kaj te načelničine cifrarije niti on već poslušati nebre.
Osim toga sam čul da naši načelnici ne bu pomoglo niti tristo slikic sa svečane sjednice  niti još stošesnajst iz općinskog lista. Veliju da je zecala na krivu kartu kaj se preveć naslanjala i naslikavala sa starim predsednikom Stranke tradicionalistof kojeg su ve vritnuli, a njegove trabante hitila vu aut.
I Nacek je imel još nekaj za dodati:
- Je bome ja sam čul za još jednu novost. Čul sam da se načelnici priprema protukandidat za općinske izbore. Čul sam da su to jedva dočekali i mnogi vu Stranki.
- Je pa kak je to moguće? začudil se Štefina. kaj to znači da to mesto više ni pri Bogu rezervirano samo za nju?
Miška je zgrabil kupicu i zakričal:
- Dosta je politike. Ja bi još jenput čestital našem domaćinu rođendan, poželel mu se najbolše, dugi život, dobro zdravle, puno penez…
- Čekaj, čekaj Miška – moral sam ga prekinuti. Prvo i prvo meni denes ni rođendan nek slavim odlazak u penziju i drugo, i to još daleko važneše, Miška nazdravlaš s praznom kupicom.

 
PRED NAMA JE MRAČNA PROŠLOST

(ili: Kak da ne bum optimist kad mi je već denes bole neg bu mi zutra?)


(16.05.2016.)


Lepa sunčana popoldnevka. S prijateljima Vatroslavom (kaj ga Nacek zovemo), Jurom, Imbrom i Bartolom sedeli smo na stari preši. Pred nami je na rasprostretim starim novinama bilo narezano malo luka, špeka, kuruznoga kruha, dve tri prgice…


Vinčeko je samo klizilo čez grlo. To kaj nam je popevka bila falš, nije nam smetalo da natočimo novi peharček.


A kakvih je se zdravic bilo! Čak se jedna i Nacekovog peseka, kaj je mirno pred otprtim vratima na suncu dremal, dopala.


Leto bu dobro, mudroval je Bartol. Svibanj je bil kišovit, lipanj sunčan, a znate kak veli ona stara: "Svibanj mokar, lipanj suh; onda rodi vino i kruh".


Je, potvrdil je Imbra, bumo se znova ovak mogli ziti i koju spiti i zapopevati.


Slažem se, dodal je i Jura. Malo vinčeka, hlebec kruha, luka z vrta, domaći špek i čvarki, penzijica za režije…



Bil je to dober razlog za još jednu rundu.



I meni se svet činil ves u licitarskim farbama, pak sam zapopeval onu našu: "Pijmo brati vince, voda naj stoji…"



Onda je došla: "Kak taubeka dva", pak "Fala", "Tiho noći, moje zlato spava", pak "Nikom nije lepše nek je nam"… I novi zemleni peharček.



I tak još par put.



To su ti popevke! To ti je veselica. To ti je život! A ne mercedesi, jahte, vile, mobiteli… Mi smo veseli, zadovoljni i ko nam kaj more, mudroval je Nacek i del v zube zadnji ficlek špeka i falaček kruha.


I se bi bilo dobro da Imbra na našem "stolnjaku" od rasprestrtih masnih novin ni spazil veliki črni naslov" "Bijeg mladih iz Hrvatske".


Gle ovo, mladi bežiju. Zgleda da njim ni tak dobro kak nam. A gle i ovo: "U osnovnim školama sve manje učenika". I ovo: "U godinu dana Hrvata je manje za grad srednje veličine"…


Pa kaj je to mlađariji? Jim ni dosta kaj smo samostalni, kaj imamo svoju državu, kaj si sami gaće krojimo".


Naše lamentacije naglo je prekinul Nacekov sin Francek, koji je znenada bahnul na vrata i na čas nam zaklonih sunčevo svetlo.


Bog Francek, hodi nutri, buš jednu i ti spil, pozval sam ga ja, pak mu natočil dva deci čistoga.


Žurim se, ali za dva deci se navek najde časa. Omeknul je kupicu, zbrisal zube z rukom i podel kupicu za još. I tak još dva put.


Sejeno lice mu je ostalo nekak mračno, pak sam ga zapital: Kaj je Francek, kaj si se tak zamislil, kak da se toča spravla?


Sam malo gorice pregledal, koj trsek povezal i oplevil, pak sam vas čul kak popevate ali i kritizirate nas mlade kaj vun z države bežimo. Nemate praf!


Kaj mi mladi vu naši slobodni i samostalni Hrvatski od te slobode i samostalnosti imamo. Himnu, grb, zastau, Sabor, Vladu? Vi imate bar penzijicu, a de bumo mi si ju mi mladi zaslužili? S čim si bumo režije plačali, a de ne govorim kaj si bi hižicu gradili. S čim si bumo familiju zdržavali?



Vu našoj Vladi i dičnom Saboru se naši glavešine svadiju ko je više nevinih Hrvatov pobil; črni ili črleni, ko je više narodnih penez zarajtal, ko je više fabrik zaprl, čije su ruke menje vu krv i pekmez namočene. Ustaše i partizani, Jasenovci i Blajburgi, jazovke i križni puti; to su njihove brige i teme.


S takvimi političari, pred nama je, mesto svetle budućnosti, črna prošlost. Zato preštimani pajdaši, došel sem se oprostiti. Za vuru vremena ide mi cug za Švabiju. Nek nam se sima Bog smiluje, završil je Francek i žalosno otišel.


Nije da nismo spili još par peharcov, ali jedina pesma koja nam je mogla pasti na pamet je bila "Suza za zagorske brege".


I ne samo za njih…


  

Z RUKOM NA SRCU
(8.3.2016.)

(Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima, bila bi katastrofalna).

Ftičeki su popevali, puran se štimal po dvorišću, kokot se šmajhlal koli kokoški, maček je prel na škarpi, pesek je leno dremal, sunce me gladilo po licu i plećima, jaglac je cvel…
Špičil sam kolje na poceku pod brajdom a peharec z vinčekom se već zgrel na ožujskom suncu, pak sam tiho pevušil: "Kak taubeka dva…"
Najenput; sunce se skrilo za oblak, maček je pobegel na oreh, pes vu škedenj, kokoši su se razletele na se strane…!
Iza seće pokazal se moj pajdaš Vatroslav (kaj ga Nacek zovemo), mrmljal je o strelama nebeskima, milijonima, biračima, sreći, pameti…
Vritnul je kočopernoga purana, potplel se na grahorinu i procedil kroz zube nekaj kaj ni za ponoviti.
- Za pet ran Božjih, Nacek! Kaj se pripetilo? De gori?
- Viš ti ovo! Pogleč! – zaškrgutal je Nacek i z nutrašnjeg žepa rekleca zvlekel "Prigorske vesti".
- Nacek zmiri se! Bumo si jenoga spili pak bu svet lepši. Samo ti nemam dve kupice pak bumo morali z iste.
- Ništ ti ne brini, morem ja i z peharčeka. Zgrabil je Nacek zemlenoga peharčeka, dobro potegnul i zbrisal bradu z rukavom.
- No vidiš Nacek da je vrag odmah menje črni.
- Dobro, dobro! Ali vidi ti ovo. Naša Selfi nas nazaj vu velike duge meče.
- Nacek pretpostavlam da govoriš o našoj Načelnici…
- A komu drugome se to špicname bole šika? To slikanje samoga sebe je za nju Bogom zmišleno. Se ve ne mora naslikavati po otvorenjima vrtičke nihaljke, kontejnera za glažovinu, automata za grobne lampaše, ne mora se družiti s prostim pukom po mešama i priredbama. I čekati da li bu ju ko slikal. Sad se sama slika i dela "selfije" po želji i volji, pak dnevno dvadesetak objavi na "facebooku".
- No, no, dobro. Shvatil sam, srdi te naša Načelnica. A kaj si mi pod nos porinul ove novine?
- Je, tu je vrag! Poglej! Ono kaj smo se zadnji put spominali o izgradnji dječjega vrtića. Sad ti tu piše črno na belo. Općina bu zdigla deset milijonof kredita, zadužili bumo i vnuke da bi zgradili dječjega vrtića.
- Čekaj Nacek! Pa kaj se po sim novinama i sastankima Načelnica ni falila da bu taj objekt z europskih penez zdigla? Pak je govorila da njezinih petnaest službenikof krvavo dela da bi se tih penez z Europe dograbili.
- Je, brus! Tu ti piše! Z europskih penez nikaj! Tek smo se  z jednoga višemilijunskog duga zvlekli a ve idemo v novi, puhnul je Nacek, dobro potegnul s peharčeka i nastavil: Viš kakva je to bedastoća. Imamo Zadružni dom, imamo Staru školu vu kojoj je postojeći vrtić, imamo vatrogasne domove. Njih smo mogli s tuđimi penezi popraviti i obnoviti. Kak smo mi naš Društveni dom obnovili i uredili s penezi za "energetsku učinkovitost". Smo dali samo petinu, a dobili četiri petine penez!
- Čekaj. Pa kaj ti misliš da naša Načelnica ni čula za takvu priliku za evropske peneze potegnuti?
- Je, kak nije! Čula je. Ali nit ona, niti njezini, kak se to veli prirepki, to neznaju napraviti. Osim toga to bi predugo trajalo. Izbori su tu!!! Z nečim se treba narodu dopasti. Makar  i zidanjem na dug.
- Čekaj Nacek. Pa kaj ovi naši lepi Domovini ni dosta dugof za takšne bedastoće, pa kaj se mi tradicionalisti, čiji je i Načelnica član, ne busamo v prsa kakti vrhunski domoljupci. Pak se mi štimamo da delamo za narod, bumo rekli, u općem interesu?
- Su ti to samo pripovetke. Vu stvarnosti vidiš da bumo Općini samo nove duge naritali. I ne samo za izgradnju. Neko mora posle i režija i za te nove, ali i preveć onih starih halupi, plačati. Pak ih i održavati. To su ti nove ovrhe…
Ruku na srce, se ti je to jedna velika, ali i strašno skupa, predstava i parada za naivne birače, dovršil je Nacek svoju lamentaciju, iskapil peharček, zgrabil novine i otišel dale.
Sunce se zvleklo z oblaka, maček, pes i kokoši opet su se vrnuli, ftičeki su opet zapopevali. Ali meni više ni bilo do popevke…




HUDO JE DOK TE VRITNEJU…

(6.3.2016.)


Dobro je, se je konačno propalo! – zakričal je na ulazu vu moj "zagorski laboratorij" (#) prijatel Vatroslav (kaj ga Nacek zovemo).

Nacek, pusti sad kaj je ili nije propalo, neg mi pomori i podeti žalosno drevo (#)(#)   pod ovu brenku kaj ju naginjem – propuhal sam zadihano. Dok smo završili taj teški i žalobni posel, natočil sam Naceku gemišt i priupital.

Nacek kaj je pak, kaj je propalo i, ak je nekaj propalo, kak to more biti dobro?!

Ha! Našoj Selfi je propalo! – odehnul je Nacek posle gemišta na dušak.

- Nacek sredi se! Ak ovak nastaviš ne bum te razmel niti nakon petog gemišta. Daj mi poveč ko je pak ve Selfi?!

- Joj, joj, daj natoči još jenoga jer bu tebi očito to teško objasniti. Kak ne razmeš, ko more biti Selfi, ko znad sega svoju sliku ljubi? Naša načelnica normalno!!

- Dobro ve dok znam o komu pripovedaš daj mi objasni kaj to pripovedaš. Kaj je propalo?

- Gle ovak! Naša Selfi se je, kakti ugurač predsedniku naših tradicionalistof, već vidla v Zagarebu, vu Vladi ili najmanje kakti direktorica kojeg velikog javnog poduzeća. I ni marila više niti za ljude iz Stranke, niti za udruge, niti za Župu, niti za Školu. Ona bu otišla a mi se nek znajedno kak znamo. Baš nju briga! Ko nam je kriv kaj se ne znamo pravoj osobi pod rep zrivati! Ali, ali…

- No dobro, razmel sam da je našoj načelnici propal skok vu blistavu karijeru. Ali kaj je tu dobro?

- Dobro je, dobro da je ve načelnica razbrala da bu i dale morala znami ostati vu našoj Općini. Da bu nas za glase morala na koleni prostiti ako bu štela općinskoga krujeka papati. I ne samo ona, već i njezin muž i svekar… i ko još zna ko, koga je ona se od familije, i kak, na općinskim jaslama zbrinula.

- Natočil sam Naceku treći gemišt (jer mu se jezik posušil kak brus) i zapital: Si ti siguren Nacek da bu se ona ve tak spremenila, da bu se opet z nami, kakti s prostim pukom, družila?

- Siguren sam, siguren! Sam ti bil na lovački i vatrogasni Skupštini. Do ve Selfi nigdar ni došla na tak proste i primitivne zgode, joj je bilo ispod časti. A ve najenput, došla je na Skupštinu, sa sema se zrukovala, pogladila predsednikovog peseka, Štefovu dečecu pusu dala… A tek da si čul raspravu po financijskem planu. Je ispalo da bu ona vu ovom letu udrugama dala bar dvaput više nek buju one uopće iskale. Je, je, velim ti ja; ovo predizborno leto bu raj za udruge!



JADI MLADE NAČELNICE

Baš sam probal da li plaviš još gori kad je u moju žganjaru uletel moj prijatel Vatroslav (kaj ga Nacek zovemo) i viknul: "Ni slika više ne pomaže! Gotovo je!!"

Odložil sam kupicu s plavišom na kotlenku i zblenuto zapital: "Koja slika, kakva slika? Kome ne pomaže? Kaj je gotovo?"

Nacek si je obrisal suze od dima i pare od  kotlenke i graknul: "Mi smo gotovi, mi Hrvatski tradicionalisti vu našoj Općini! Zgubili smo izbore za Sabor. Dobili smo jedva pol glasov kaj smo ih našima vu Zagrebu iz Općine Donje Klatno obećali!"

"Stani Nacek, stani! Kome si ti kakve glase obećal?"

"Pa nisam ja obećal", puhne Nacek. "Obećala je naša Načelnica, a ona je vu našoj Stranki. To je isto kak da smo ja i ti obečali."

"Nacek, ne bi se ja s tim složil, ali pustimo sad to. Nego, reći mi kakve veze ta pripovetka ima sa slikom i kakvom slikom?"

"Pak slikom naše Načalenice", otpuhne Nacek. "Stranački vrhovnik iz Zagreba nije ju uvrstil na listu za ove izbore, pak zato njezina slika ni mogla biti na stranačkom plakatu. To je Načelnicu silno zabrinulo, uznemirilo,uspaničilo čak! Ak na plakatima Tradicionalista ne bu njezine slike, zgubili buju izbore."

"Čekaj Nacek, pak smo stvarno te izbore i katastrofalno zgubili. Protivniki su nas pregazili za polovicu glasov više. Ti je onda Načelnica bila u pravu!"

"Je, brus!" – Nacek je zakipel! "Je ona našla načina i puta. Svoju je sliku prilepila na letak jednog od kandidatof  i podelila po celi Općini. Problem je kaj je usprkos takvoj pomoći taj kandidat dobil tek četvrtinu potrebnih glasov. Kaj će reći da je izibore katastrofalno zgubil."

"Je, a kaj je tu Načelnica kriva? Napravila je sve kaj je mogla. Dala je se od sebe!"

"Pa tu i je bit problema", otpuhne Nacek.

"Nije joj nikak jasno kak je njezin favorit usprkos njezinoj sliki mogel zgubiti izbore. Njezina je lepota raskošna i neupitna pak je jedino moguće da je krif fotograf ili frizer kaj se to na sliki ne vidi. Sad vidiš o kakvoj sam sliki govoril. Ali nije ni to sve. Vu Stranki Tradicionalistof su utvrdili da je na predizbornem skupu za našu Općinu, vu žaru govora, kojeg nije ni trebala održati jer ni bila kandidat, protivnicima zapretila:
"Kad dojdemo na vlast – znate mene: niti milosti išćem, niti bum je njima dala!” Normalno da su to nazočni shvatili ozbiljno!"

"Je Nacek, a vu čem je pak tu Načelničin greh?"

"Zaboga, pa kaj si ti slep", kuril je dale Nacek. "Su nakon skupa si otišli na Internet i poiskali rečenicu: “Milosti ne tražim niti bih je vama dao”. I kaj su vidli? Vidli su da je tu rečenicu izgovoril jedan od streljanih komunističkih herojof, pak su zaključili da je i naša Načelnica od te fele."

"I?"

"Kaj i, kaj i …?" Zaključili su da trebaju glasati za Načelnicu i njezine istomišljenike, naslednike gore rečenoga heroja. I tak smo zgubili izbore."

Na licu Naceka izbile su graške znoja, na čelu i vratu iskočile žile. Pokušal sem ga zmiriti: Nacek, preveć kriviš Načelnicu! Pak smo i mi ostali nekaj krivi.

Nacek je zgrabil čašu plaviša koju sem odložil na kotlenku, iskapil je vu jednom dahu i dreknul:
"Niš ti ne razmeš! Uostalom to ti ni rakija, već obični plaviš!!"

Hm….



POGLED NAŠE NAČELNICE NA DONJE KLATNO



I opet moj pajdaš. Vatroslav! Kaj ga, po naški, Nacek zovemo. Srdit.

"Kaj je Nacek, su nam Slovenci čez noć Piranskoga zaljeva zeli?" Nije me čul.

"Si videl novi načelnički bilten? Naša Načelnica je povodom Dana Općine svakoj hiži, vikendici pa čak i na javne bunare, trafostanice, vatrogasna spremišta i sl. dostavila i dala podeliti “Donjeklatnički list”. Poglej ti to!”"

I pogledal sam. Videl sam raporte o svemu kaj se delalo vu našoj Općini vu proteklih leto dan.Videl sam da se očistila graba poleg puta pri Štefovoj hiži, oprali su se obloki na Zadružnom domu, očistil se je dimnjak na općinskoj zgradi, zamenili su 11 črepov na Dječjem vrtiću, zalejali su cvetje na groblju, porezali su živicu na Gabrovom putu, Načelničina kujica je okotila četiri male pisane peseke, a sastalo se je i Općinsko vijeće.

"Bome se je vu naši općini fest delalo!", velim ja Naceku. "Poglej čak je i naš “KUD Donje Klatno” održal celovečernji nastup vu kojem su nastupila sva tri odrasla člana KUD-a i sva njihova deca, unuki i praunuki. Održali su i sjednicu Nadzornog odbora na kojem su bili tateki i mamice svih članova Odbora, jer su ti člani još mali, pak da ne bi tko “utjecal na njih pri odlučivanju”? I druge udruge su održale svoje sastanke pak su vu Biltenu i njihove skupne fotografije!"

Nacek ni imel više strpljenja poslušati! "Kaj si ti zbilja tak naiven"- prasnul je. "Pak ne vidiš da su te fotografije vu Biltenu samo zato kaj je na njima i Načelnica! Na jenoj čak i dvaput!"

Vu neverici pitam Naceka: "Pa kak je moguće da Načelnica bude dvaput na jenoj te istoj sliki?"

"Jednostavno!":veli Nacek, "Vu Dječjem vrtiću je pri slikanju stala poleg špigla tak da se vidi i njezina slika vu špiglu!"

"Pretiral si Nacek, pretiral" – mirim ga ja. Ali nejde! Kak da me ni čul Nacek je nastavil. Najviše me srdi to kaj nas je, kakti predstavnike udruga na početku leta Načelnica sve pozvala u općinsku dvoranu da se poslikamo kak potpisujemo ugovore o financijskoj potpori. Svi smo se z njom slikali i to je bilo sve. Od penez niš. Friška figa. Moremo si sliku uokviriti!

"Ali Nacek! Moraš razmeti Načelnicu. Ti se ona boji sledećih izborof, pak se rukama i nogama bori da ju Stranka zbrine vu Zagrebu, a slikice joj morti pomoreju. Moraš priznati da je ona feš žena."

"Je!" - veli Nacek, "ali joj se to ne bi trebalo da ni sima koli sebe “zabijala kolec”, kak to ona veli! Trebala se brinuti za poduzetničku zonu i zapošljavanje, za cukanje penez z europske blagajne, za suradnju a ne rat z udrugami, za poslušanje naroda bar prek Općinskoga veća, ako ne već prek Stranke. Mogla bi tu i tam dojti na zbor građana, se nema čega plašiti. Mogla bi surađivati z mesnim odborima, a ne, tobož, šparati peneze za “višak prihoda nad rashodima”. A ne dok mi iz udruga dojdemo onda navek veli da nema penez jer pokriva općinske duge i plaće zaposlenih........I to me srdi! Veli daje službenikima radi šparunga aplaće smanjila. Se bi bilo v redu da je onda i sebi. Ali sebi nije"

"Nisi baš čisto vu pravu!", velim ja. "Pak sam pročital u Biltenu da se bu i Sportski centar gradil. Čak su i sliku z kompjutera zvlekli. Bu to lepi objekt."

"Ti nisu pravu", odvrnul je Nacek i srdito srknul pol gemišta. "Tek to me srdi. O tome je Načelnica pisala i vu županijskom tjedniku, ali zavraga na listu polek su se dva načelnika pofalila kak su oni takve objekte već izgradili! I polek njih su se slikali, a ne naša Načlenica koja se vće peto leto slika pored slike tog “poduhvata budućnosti”"

"Ali Nacek…", krenem ja. Ali nejde! "Nema tu ali!", prasne Nacek. "Srdi me i to kaj “Donjeklatnički list”, kak načelnički bilten, plaćaju za naših peneze. Osim toga i da znaš da ti je gemišt zaništ!"

A ja sam srknul kavu. Bila je nekak gorka.



VELI MENI MOJ PAJDAŠ…

(Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima bila bi katastrofalna)


Veli meni moj pajdaš...: "Nedavno je naša Općina Donje Klatno proslavila svoj Dan! Bilo je tu svega: pjevača, predstava, volova (normalno – pečenih!), misa, polaganje vijenaca...! Vrhunac je bila svečana sjednica Općinskog vijeća sa mnogo gostiju i velikim govorima."

E tu je moj pajdaš počel zanovijetati. Em je govor Načelnice bil u stvari “izvješće o budućem radu” kakvo od nje slušamo već šest-sedam godina, em je već treći put sadržavalo najavu izgradnje istih objekata, em se je hvalila “viškom penez” u budžetu kak da je Općina profitna firma a ne zajednica koja prikupljenim porezima rješava zajedničke probleme mještana, em je Načelnica govorila o izgradnji objekata koje plača Država, kak da je u najmanju ruku ministrica prometa. I tak dalje.

A veli da je vrhunac bil dodjela općinskih priznanja i nagrada, pogotovo kad je nagradu za životno djelo dobil dečec od 18 let i to zato kaj je lepo popeval na školskim priredbama.

Pita se moj pajdaš: "Pa koliko još nagrada za životno djelo taj dečec stigne zaslužiti. Osim toga kaj od stareših naših građana baš nitko ne zna lepo popevati?"

Mislim si nekaj da je moj Pajdaš malo prekritičen. Naime kaj? Naša Načelnica ima premalo zaposlenih, a i sama je premalo plaćena da bi se baš pretrgla. Osim toga teško je istovremeno načelnikovati, a s jednim i pol okom si iskati mesto u “državnim strukturama” u Zagrebu.

Zato, moj Pajdaš, bole se ti rashladi! Tu ti je mrzli gemišt!

Nema komentara:

Objavi komentar

VAŠ KOMENTAR: