"Halički feferon"

HALIČKI FEFERON (1.)

Baš sam prema svetlu zdigel kupicu portogisca  i užival v rubinima kaj su se med kapljicama skrivali i mislil si kak  je život ipak lepi…

Vrata mojega "zagorskoga laboratorija" najenput su se s treskom otprla i nestalo je sve čarolije i užitka.

Bahnul je moj pajdaš Vatroslav (kaj ga Nacek zovemo) i sev zadihan s vrat zapital:  "Kaj je to, praf za praf, općina?"

"Jezuš i Kristuš Nacek, pak si se zadihal kaj da si ral goric zregolal!", probal sem ga primiriti.  "Nacek pogleč rajši ovaj Raj vu kupici, a ne kaj se z općinom bakčeš."

Nacek se složil bar v delu koje se dotikavalo kupice. Zgrabil ju je i spraznil na dušak, zbrisal bradu z rukavom, ali se vrnul na staru temu: "Ipak ti meni reći kaj je to ta nekakva općina?"

"Dobro, dobro Nacek, bum ti probal to jednostavno prikazati, kak buš najleže razmel: Općina to ti je jeno zajedničko imanje svih građanof. To ti je zajednička kasa, bumo rekli naš skupni buđelar. Viš nadale. Z obzirom da je to skupno bumo rekli zajedničko, s tim se nekak mora upravlati. Ni moguće da se sakoga od nas za saku sitnicu pita, pak onda mi si skupa zbiramo ljude koji buju to v naše ime vodili i raspolagali. To su ti onda načelnik i većniki."

"To ve razmem!", otpovrnul je Nacek i porinul mi v ruke praznu kupičku.

"Ali reći mi ipak kak nastane te skupni imetek ili kasa. Kak se to napuni?"

Napunil sam Naceku znova, ali niti nase nisam pozabil, pak smo se Nacek i ja kucnuli, zdravle si poželeli i božjom kaplicom dušu počastili.

Tek dok sem znova kupice potočil, sem Naceku nadale razlagal:

"Nacek, gleč. Od tvoje i moje plaće i penzije država odreže poreze pak ih delom pretoči vu općinsku kasu. Takaj plačaš i komunalnu naknadu, pak komunalnoga doprinosa, pak grobnu naknadu, pak…"

"Stani, već i od nabrajanja me glava boli!", zakričal je Nacek. "Točno! Saki mesec prevraćam te uplatnice i molim molitvu od koje me ni si sveti ne opereju. Točno. Sad razmem. To su ti onda naši skupni penezi vu općinskom buđetu s kojima onda naši općinari raspolažeju."

"Vidiš Nacek da ni tak kompliciramo kak zgledi na prvi pogled!", dodal sem veselo, pak smo se Nacek i ja znova kucnuli.

Naceka je prekinul Štefina, koji se z vrat pofalil:

"Dečki, narežite luka i kruha! Donesel sem domaće kobasice i čvarke, pak si bumo malo prigrizli i založili"

"Bok, Štefina, Samo Nebo te poslalo jer bi inače Naceku celi komunalni sistem moral razlagati."

"Praf veliš!", složil se i Nacek. "Imamo ve ozbilnešega i pametnešega posla. O politiki bumo posle. Ali ipak ako je to naše, ta općina, kak onda…"

(Nastavak naše lamentacije možete pročitati u drugom nastavku, na ovom istom mjestu, uskoro)